Husnija Kamberović ugledni je bosanskohercegovački povjesničar. Diplomirao je 1987. na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu, magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1991., a doktorirao 2001. Radio je u Institutu za istoriju u Banjoj Luci od 1988. do 1989., a nakon toga u  Institutu za istoriju u Sarajevu. Od 2002. do 2016. bio je ravnatelj tog instituta.

Redoviti je profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu gdje na odsjeku za povijest predaje povijest jugoistočne Europe od 1918. do 1995., i povijest BiH od 1918. do 1995. Sudjelovao je na većem broju znanstvenih skupova i objavio veći broj radova, članaka, rasprava, polemika, enciklopedijskih priloga, te nekoliko iznimno zapaženih knjiga.

Uz dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić evo već više od desetljeća i pol održava se na starom bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu Molitva za domovinu. Isto toliko, nažalost, traje prijepor. Jasno, nesuglasja poput ovoga bošnjačko-hrvatskog glede povijesti naš su specijalitet. Slijedom čega se onda i nametnulo gotovo sveprisutno (a i apsurdno) pitanje: Čija je baština Bobovac?!

Mi smo postali pravi majstori kada je u pitanju iskazivanje sposobnosti da zajedničku baštinu pretvaramo u partikularno vlasništvo u skladu sa suvremenim političkim interesima. Nesretna sudbina Katarine Kosače, koja je izgubila muža, djecu i domovinu, po svemu je simbol Bosne i Hercegovine i njezine tragične historije, i umjesto da i ostane simbolom Bosne i Hercegovine – ona se etnicizira i prisvaja u skladu sa suvremenim političkim i društvenim kontekstima. Ona se zloporabljuje i postala je mit putem kojega se promoviraju etnički interesi i pravdaju pojedine politike koje se nameću kao temeljni nacionalni ciljevi.

Tko su, po Vama, krivci što je k tomu tako? I je li možda uzrok to što je, makar u široj javnosti, ovaj dio povijesti dugo prešućivan, pa je tako postao podložan raznim (re) interpretacijama?

Ne bih ja rekao da je taj dio naše povijesti prešućivan. Prije bih rekao da je to dobar primjer kako se povijest zloporabljuje. Ta zloporaba ne dolazi samo od političkih elita, kako se obično misli, nego i od povjesničara koji svoje teze usklađuju s interesima političkih elita.  Puno toga se zna i o padu Bosne pod Osmanlije, i o sudbini posljednjih bosanskih kraljeva, i o životu Bosne u osmanskom dobu, poznati su i osnovni podatci o životu Katarine Kosače. Pučko sjećanje na Katarinu nakon njezina odlaska iz Bosne se prepliće s malobrojnim sačuvanim povijesnim izvorima, što otežava sagledavanje njezina životnog hoda do kraja, ali su osnovni podatci poznati. Zato ja mislim da ovdje nije u pitanju neznanje o srednjovjekovnoj prošlosti, nego etnizacija i zloporaba prošlosti.

Kada govorimo o prijeporu – a to, zapravo, nameće i povijesni kontekst – moramo spomenuti i Ahdnamu. Tragedija kraljice majke Katarine i posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića izravno je, naime, vezana za, neki vele, osmanlijsko osvajanje, a neki – eto još jednog prijepora! – osmanlijsku okupaciju.

Nema sumnje da su Osmanlije srušile Bosansko srednjovjekovno Kraljevstvo i da su se Bosanci gotovo čitavo stoljeće suprotstavljali tada najmoćnijem carstvu na svijetu. Naravno, nisu taj otpor mogli voditi samo Bosanci, nego je povijesni kontekst bio takav da su Osmanlije postupno rušile „ugledno Bosansko Kraljevstvo“, kako su javljali Mlečani, a o čemu je vrlo argumentirano pisao pokojni profesor Marko Šunjić.

Pa, ipak, neki pa i (doduše, uglavnom novokomponirani) znanstveni krugovi Ahdnamu smatraju najstarijom poveljom o ljudskim pravima, a drugi je, pak, kolege smatraju izdajom. Može li se – diplomatski?! – kazati kako je istina negdje na sredini?

Ahdnama se gleda izvan konteksta i pridaje joj se značenje koje ona tada nije imala, ali je jasno da je njome bosanskim franjevcima omogućeno nastaviti promovirati katoličku vjeru. Nije to bio jedini slučaj u Osmanskom Carstvu budući da su Osmanlije imali dobro razvijen sustav privlačenja domaćeg pučanstva davanjem određenih privilegija, posebno u prvom razdoblju nakon osvajanja.

A možda su, ipak, u pravu bosanski franjevci koji su netom obilježili 555. godišnjicu susreta Mehmeda II. Fatiha i fra Anđela Zvizdovića na polju Milodražju, kada kažu: „Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije. Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama, ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru.“

Postoji puno primjera koji pokazuju kako se Ahdnama tijekom idućih stoljeća kršila, a franjevci su se na nju često pozivali kako bi popravili, ne samo svoj položaj, nego i položaj katolika općenito u Bosni u doba osmanske vladavine. Za srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo je 1463. svakako bila državna tragedija jer je kraljevstvo srušeno, a Ahdnamom su zajamčena prava i zaštita franjevaca koji tako nastavljaju, ne samo ispovijedati svoju vjeru, nego i njegovati određeno sjećanje na srušeno Bosansko Kraljevstvo. Franjevci su se i kasnije znali prilagođavati novim društvenim i državnim kontekstima, sve do vremena komunizma. I mora se priznati da su „ostali vjerni i Bogu i narodu“.

U rečenome kontekstu može li se reći da bošnjačka elita – ponajprije politička – veliča srednjovjekovnu Bosansku Državu, a istodobno gaji kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo?

Teško je pomiriti istodobno veličanje srednjovjekovne Bosanske Države i slavljenje onoga tko je tu državu uništio, ali smo svjedoci da se to događa. Još teže je odgovoriti na pitanje kako je moguće objasniti tu kontradiktornost, osim uvjerenjem da oni koji to čine nemaju čvrste parametre za prosuđivanje, nego stvari ocjenjuju ovisno o suvremenim političkim interesima i potrebom da se uspostavlja što dublji državni kontinuitet, s jedne, ali i naglasi različitost prema Drugom, s druge strane. Ali, sve je dobro dok to ostaje u akademskim krugovima.

Kada se, međutim, to nameće kao službena kultura sjećanja, onda to više nije samo historiografija, nego politika. No, i dio bošnjačke elite koji promovira sjećanje na srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo i traga za dubokim i neprekinutim kontinuitetom, odriče se toga kada joj nije potrebno. Pokazuje to i najnovije nastojanje da se uspostavi Dan osnivanja Sarajeva koji se veže za početak osmanskog osvajanja, a odbacuje kontinuitet sa srednjovjekovnim naseljem na prostoru današnjeg Sarajeva. Toliko o principijelnosti!

Doista, zašto se Bobovac jer, valjda je to nedvojbeno, ima sve povijesne predispozicije, nije afirmirao kao mjesto gdje će mladi slušati i učiti o Bosanskoj Državi? Na, dakle, samom izvoru? Mjesto je to gdje se bosanska državnost zapravo može rukom opipati… u najdoslovnijem smislu.

Ključni razlog je etnizacija Bobovca, kao što je tijekom 1990-ih već urađeno s ljiljanom koji je bio grb srednjovjekovne bosanske dinastije Kotromanića. Ovo što se događa sada oko Bobovca nastavak je istog negativnog procesa etnizacije mjesta sjećanja koja umjesto da podsjećaju na jedinstvo Bosanske Države, postaju mjesta podjela.

Kako Vam se čini dio govora u kojem je prije četiri godine predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, uz ino, kazao: „… Okupili smo se u hrvatskom kraljevskom gradu Bobovcu da molimo za domovinu i za sve narode koji žive u njoj.“?

Istodobno moliti za domovinu i sve narode koji u njoj žive, a proglašavati Bobovac hrvatskim kraljevskim gradom, jednako je kao što Bošnjaci istodobno slave srednjovjekovnu Bosansku državu i rušitelja te države sultana Mehmeda II. Osvajača. Bobovac nije hrvatski nego bosanski kraljevski grad. Poistovjećivanje katolicizma i hrvatstva i u modernom dobu je prilično hrabro, a to činiti za srednjovjekovne identiteta – posve je neprimjereno. Inače, kada su u pitanju izjave naših političara mislim da je ključni problem kredibiliteta: koliko su oni kredibilni da im se vjeruje na riječ?

Činjenica je i da je, kako je to prije više od desetljeća primijetio Ivan Lovrenović, kraljica majka dugo živjela samo u pučkoj uspomeni kao „naša kraljica“ među ženama Kraljeve Sutjeske i okolice u običaju rušenja (nošenja crnih, korotnih marama kod udanih žena u znak žalosti za Katarinom). Može li se – uopće – postavljati pitanje: Čija je Katarina?

Plelo se mnogo mitova oko Katarine Kosače, pri čemu su i sjećanja u narodu važna jer su igrala određenu ulogu, bez obzira koliko su ona imala neka čvrsta historijska utemeljenja. Život Katarine Kosače je u simboličkom smislu obilježio historiju Bosanske Države: u djetinjstvu je odgajana unutar pravoslavne vjere, potom je prihvatila vjerovanja Crkve bosanske i na kraju prihvatila katoličku vjeru, dok su njezina djeca, po svemu sudeći, prihvatila islam. Zato je na pitanje „Čija je Katarina“ najbolji odgovor – Katarina je bosanska. Sve je drugo, a pogotovo njezina etnizacija, politička zloporaba. Jednako kao što je i njezina oporuka tijekom ratova 1990-ih godina korištena u političke svrhe, pa ju je čak i na jedan vrlo neprimjeren način spomenuo član Predsjedništva BiH (Krešimir Zubak, op. aut.) u vrijeme posjeta pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini 1997. Osim toga, valjalo bi znati da Katarina nije bila prava vladarica Bosne, nego „kraljica majka“, pa je pitanje, čak i u kontekstima srednjovjekovnih vazalnih odnosa, što je to značilo.

Povjesničar-amater Adil Zulfikarpašić je, primjerice, jedanput kazao: „…Sada, vidite, od te jedne žrtve, od jedne naše junakinje pravi se svetica druge vjere.“ A replicirano mu je s druge strane da je Katarina oporučno Bosnu ostavila Papi ukoliko se njezina djeca – nasilno islamizirana – ne vrate u Bosnu i na katoličku vjeru?

Mogli bismo spomenuti kako i Bošnjaci grade kontramit o Katarini Kosači, marginaliziraju njezinu ulogu, pletu mitove o njezinu navodnom dogovoru sa sultanom Mehmedom II. Osvajačem o navodno dragovoljnoj predaji svoje djece Osmanlijama i prije definitivnog rušenja Bosanskog Kraljevstva, o tome kako je Bosnu napustila tek nekoliko godina nakon osmanskog osvajanja, i slično.

Kada bi se sve te mitove moglo ostaviti po strani, i kada bismo prihvatili činjenicu da je Katarina Kosača živjela sredinom 15. stoljeća, da se svijet od tada jako puno promijenio i modernizirao, da više nema ni sultana, a ni politička moć i ovlasti Papa više nisu kao u srednjem vijeku – bilo bi nam svima lakše.

I kad smo već kod oporuka, znamo i za onu (navodnu) Alije Izetbegovića koji je, bez ikakvih uvjeta, BiH ostavio ovodobnom turskom „sultanu“. I to je, eto, priča o današnjoj Bosni…

Izetbegović je to stvarno izjavio, samo je pitanje kako interpretirati tu „oporuku“ i što je Izetbegović pod time mislio. Ali Bosna i Hercegovina nije ničiji feud da ju netko ima pravo ostavljati nekome „u amanet“, nego je to država koja mora tražiti svoje unutarnje snage da se nastavi dalje razvijati. I tu bih opet naglasio: ni Katarina ni Izetbegović nisu vlasnici države Bosne i Hercegovine da je mogu bilo kome ostavljati u amanet, niti netko iz toga danas treba izvlačiti neka posebna prava.

Vjerujete li kako bi ove godine, ili makar u skoroj budućnosti, Molitva na Bobovcu mogla proći bez političkih konotacija? Ili će i dalje gotovo svaki nadnevak, svaki  povijesni događaj biti prigoda za nove sukobe?

Nažalost, koliko ja vidim, političke i intelektualne elite (ako to možemo tako nazvati) Bošnjaka i Hrvata se oko Bobovca sve više polariziraju. Uz Molitvu za domovinu od prošle godine se organizira i poseban Pohod na Bobovac u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Stvari idu u krivom smjeru i dobro bi bilo to zaustaviti.

 

 

(agencije)