Činjenica da država postoji, stavlja u sjenu rasprave o opravdanosti njene postojanosti, te su kako Johnatan Wolff u knjizi Uvod u političku filozofiju kazuje: za pitanje koji oblik države i vlasti trebamo imati, zainteresovani su svi, pa čak i filozofski anarhisti. Kakva bi trebala biti ta vlast? Tko bi trebao vladati? Uobičajeno je mišljenje danas da je demokratija kao sistem upravljanja i raspodjele vlasti potpuno opravdana. Svi drugi sistemi (tiranija, aristokratija, monarhija itd.), moraju da zakažu. Moderno i nekritičko mišljenje može se kazati da idu jedno uz drugo, pa tako i prihvatanje i odobravanje demokratije bez da se preispita i dovede u pitanje njen ugled koji danas uživa. Pored toga, demokratija je u većem dijelu ljudske povijesti bila odbacivana i prezirana. Odatle je neophodno postaviti pitanje: Ako je demokratija uistinu tako privlačna kao što se to često tvrdi, zašto ju je kroz povijest odbacivalo toliko učenih ljudi?

Riječju demokratija (kovanica grčkih riječi demos – narod, i krateo – vladam, vladati), razumijevamo u najopštijem značenju vladavinu naroda, . Grčka demokratija bila je vladavina naroda, iz koje su međutim bili isključeni svi robovi. Buržoarska (predstavnička) demokratija je vlast naroda samo prividno, tj. tako što se u parlamentarnom sistemu narod može izjasniti za pojedine političke opcije (stranke). U suštini, narod je isključen iz vlasti i vladaju oni koji imaju osnovni kapital u svojim rukama. Socijalistička demokratija (samopupravljanje) je noviji tip društvenih odnosa, u kojem nije bitan parlamentarizam, nego sve veće upravljanje radnih ljudi sredstvima za proizvodnju, raspodjelom vika rada i svim onim institucijama u kojima djeluju. Demokratiju dosta autora određuje i kao diktaturu određene grupe, diktatura većine nad individualnim pravima manjina. Iz ovakvog određenja demokratije, proističe i prva teškoća i napetost u teoriji demokratije, odnosno teškoća između ideje demokratije kao sistema vladavine većine i ideje demokratske brige za pojedinca. Slikovit primjer za to možemo navesti oduzimanje imovine – zemlje jednog pojedinca da bi se napravilo opšte dobro, kao što je autoput. Pretpostavljamo da 51% ljudi želi autoput, U ovome slučaju demokratija kao pravilo vladavine većine podrazumijeva kako nema ništa nedemokratsko u ovakvom ophođenju sa interesima pojedinca. Jednostavno opravdanje demokratije glasi: Većina je odlučila protiv nje/njega.

Žustro protivljenje demokratiji, iznio je i Platon. Platonovo protivljenje demokratiji usmjereno je protiv vladavine demosa – svjetine, rulje, prostih, prljavih, nesposobnih… U svome dijalogu Država Platon kazuje:

Pomisli naime, da se ovo dogodi s više lađa ili jednom. Vlasnik lađe nadmašuje sve ostale u lađi veličinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Lađari se među sobom svađaju oko kormilarenja, svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijeće nije učio, i ne može označiti svoga učitelja niti vrijeme učenja; osim toga vele, da se to umijeće i ne može naučiti, pa su gotovi sasjeći onoga, koji veli, da se može. Samo se neprestano kupe oko vlasnika broda, mole i svašta čine, da kormilo preda njima, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego ih u tomu preteknu katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a plemenitog vlasnika broda omame bunikom, pićem ili čim drugim, pa lađu upravljaju sami, raspolažući sa svime, što je u njoj, pretvaraju putovanje u pijanu plovidbu užitka, kao što se uostalom može od takvih ljudi samo očekivati. Pritom onoga koji može pridobiti i savladati vlasnika broda, kako bi onda oni bilo milom bilo silom bili gospodari, hvale kao sposobna lađara i kormilara i vještaka na lađi, a koji nije takav, kude ga, da je beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve, što umijeću pripada, ako hoće da bude zaista upravljač lađe: a smatraju da je posve nemoguće steći stručnost potrebnu za takvo upravljanje (bez obzira željeli je primjenjivati ili ne) i da ne postoji nešto takvo poput umijeća kormilarenja. – Kad bi se dakle na lađama tako događalo, misliš, da lađari na tako uređenim lađama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom, brbljivcem i beskorisnim za njih?

Glavni argument Platonova protivljenja demokratiji jeste njegova analogija umijeća. Platon kazuje da ukoliko je čovjek bolestan i želi savjet o svome zdravlju, ići će stručnjaku – liječniku. Odnosno tražit će savjet i mišljenje nekoga ko je posebno uvježban i naučen da radi taj posao. Odatle zdravlje države za Platona nije ništa manje važno od našeg vlastitog zdravlja. Stoga donošenje odluka o njenom zdravlju – političke odluke, zahtjeva sposobnost prosuđivanja i vještinu. Te odluke se svakako ne smiju prepustiti narodu, jer bi to nalikovalo na plovidbu morem po savjetima putnika, ne obraćajući pozornost ili namjerno izbjegavajući one koji su zaista vješti u umijeću plovidbe. Kao što takav brod sigurno skreće sa ispravnog kursa, ista sudbina zadesi i država ukoliko je ne vode za to sposobni i obučeni ljudi.

Stoga se postavlja pitanje ko onda treba da vlada, odnosno ko su sposobni za takvu djelatnost? Platon smatra da je pravedno društvo moguće samo ako kraljevi postanu filozofi ili filozofi postanu kraljevi. Za Platona je filozofska naobrazba neophodna da bi se steklo umijeće vladanja. Ta naobrazba je ustvari cjeloživotno obrazovanje za čuvare države, a koje u mladalačkim godinama pored vještina pismenosti podrazumijeva i muzičko i matematičko obrazovanje, te vojnu obuku. Filozofiji se uopšte ne podučava do tridesete godine. Nakon pet godina učenja filozofije, slijedi petnaest godina vojne službe, a onima koji su to časno prošli dopušteno je trajno posvetiti se filozofiji: to je mir koji je narušen samo preuzimanjem svoga reda u mučnoj raboti politike. Odatle je vladanje kao i medicina vještina, te je za usvajanje te vještine neophodno i posebna obuka, te je nisu svi po prirodi sposobni steći. Kao što je medicina prepuštena liječnicima – stručnjacima, tako je neophodno učiniti i sa vladanjem i obukom za vladanje. Svaki drugi postupak smatra Platon, vodio bi lošijim rezultatima, a slušanje šta narod ima reći vodilo bi u propast.

Platonovo državno uređenje je jedan oblik diktature, svakako dobrohotne diktature, budući da klasa čuvara sama donosi zakone i vlada prema tim zakonima. Odatle se nameće pitanje, zbog čega bi im se trebalo vjerovati, i šta ih sprječava od prekomjernog bogaćenja? Platon je predvidio ovakve i slične prigovore, te navodi da su čuvari i filozofi, te da poznaju vrlinu i znanje, te da će svakako svoje djelovanje usmjeriti ka dobru i činjenju dobrog svojim podanicima. Što se tiče prekomjernog bogaćenja, Platon je čuvare države stavio u položaj u kojem su mogućnosti za korupciju najmanje. Odatle filozofu – kralju nije dopušteno posjedovanje privatnog vlasništva.

Autor: Senad Arnaut/dunjalucar.com

 

Upute na tekst:

Platon: Država.
Johnatan Wolff: Uvod u političku filozofiju.
Arno Baruzzi: Uvod u političku filozofiju novog vijeka.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.