Leonardo Pavković je rođen 1962. godine u Jajcu, gdje je proveo djetinjstvo.

Nakon kratkog boravka u Beogradu i bitnog poznanstva s dvanaest godina starijim kolekcionarom ploča kojemu je pomogao katalogizirati kolekciju od više od 3000 LP-ova te se pri tome dublje upoznao s progresivnim rockom, fusionom i jazzom, seli se 1983. godine u Italiju.

U Bariju je stduirao portugalski jezik i književnost te brazilsku književnost. Proveo je skoro pola godine u Angoli i São Tomé and Príncipeu između 1988. i 1989. radeći na mogućem magistarskom radu vezanom za afro-portugalsku povijest i književnost. Iako je mogao imati sveučilišnu karijeru, odlučio se ipak otputovati u SAD i ostvariti si veliku želju da živi u New Yorku.

MoonJune je kao projekt nekonvencionalnog entuzijasta Leonarda Pavkovića u početku bila je internetska stranica posvećena Pavkovićevom omiljenom engleskom inovativnom jazz-rock bendu Soft Machine s tzv. kanterburijske scene, da bi se 2001., nakon što je upoznao saksofonista Soft Machinea Eltona Deana, rodila ideja pokretanja istoimene izdavačke kuće.

Ime izdavačke kuće zapravo potječe od epske kompozicije „Moon in June“ s trećeg albuma Soft Machine „Third“.

U nastavku pročitajte intervju sa Leonardom Pavkovićem koji slovi za jednog od najvažnijih nezavisnih diskografskih izdavača u Americi.

 

Koliko ste vezani za rodni kraj i koje uspomene Vas vežu za kraljevski grad – Jajce?

-Slučajno sam rođen u Jajcu, zbog niza okolnosti i odrastao sam u ovom prekrasnom historijskom gradu kod bake i djeda po majčinoj strani, do 1980. godine, kada sam završio gimnaziju i otišao zauvijek. To je bila samo moja privremena geografska kolokacija, i dalje vjerujem da ne pripadam nijednom posebnom dijelu Svijet, moja je kolokacija planeta Zemlja kao entitet i kad sam bio mali dječak, možda sam imao 5 ili 6 godina, kad sam živio u Varoši, gledao sam kroz prozor u pravcu Ranča cestu kojom su išla razna vozila, auta, autobusi i kamioni, i pitao sam djeda Juru, gdje to svi oni idu, a on govorio: Idu tamo do one planine, pa će preko planine, negdje daleko. A ja opet pitah djeda Juru: Djeda, a šta ima tamo iza te velike planine? A on reče: Tamo je cijeli svijet. A ja odgovorih: Djeda, ja hoću tamo da idem u svijet. Mene je stalno nešto kopkalo, znao sam da je svijet veliki i zanimljiv van te predivne jajačke doline. Svaki puta kada me je baka vodila u Travnik, gdje je moja tetka Sonja živjela, ili kada sam posjećivao mamu koja je živjela u Sarajevu pa u Dubrovniku, ili kada smo išli na more, to je za mene bio doživljaj. Volio sam autobuse, brodove i kada sam prvi put vidio avion u Dubrovniku, radostan sam bio i maštao o putovanjima po nepoznatim prostorima. Ništa što mi je bilo poznato meni i drugima, nije me posebno uzbuđivalo. Ja sam sanjario o mom nekom kozmosu, nisam to nikome mogao objasniti, a tetke i drugovi su mi se rugali, ali ja sam htio moje. Kada mi se je majka preudala za Italiana, divnog čovjeka, očuha Marija Piepolija, otišao sam s bakom Roksandom prvi puta za Italiju, u grad Bari. Putovali smo autobusom za Dubrovnik, pa brodom do Barija, taj prvi međunarodni put nikada neću zaboraviti. Iako je meni vrvjelo od ranih dana moje svjesnosti da idem iz Jajca, ja sam ipak imao jednu vrstu ljubavnog osjećaja prema gradu. Ništa to nije bilo povezano niti s rodbinom, niti prijateljima, nego s prirodom i gradom. Vodopad, tvrđava, Vrbas, Pliva, jezera, stara gimnazija, kapije, toranj svetog Luke, katakombe – to je magija neka bila i davala mi je podsticaj i hrabrost da idem dalje, i da odem zauvijek. I sada poslije skoro 4 decenije otkako sam otišao, te 30 godina od moje zadnje dvodnevne posjete, drago mi je da ponovo posjetim rodni grad te da se vratim na ta stara sjećanja, te da se opet vidim s ljudima, prijateljima i komšijama, koje nisam vidio toliko godina.

Kako su izgledali Vaši počeci? Da li se baš ovdje rodila ljubav prema muzici, naročito jazzu?

-Cijeli moj život je bio improvizacija, stalno sam morao improvizovati za opstanak, tako da se jazz slaže s mojom ličnošću. Određena vrsta improvizirane muzike je jedan oblik slobode, a ja sam se cijelog života borio za moju vlastitu slobodu, i ja mislim da sam to postigao, jer volim to što radim, radim što volim, samom sam sebi gazda, i filozofski sam nezavisan. Muzika je ogroman dio moga života, i doprinijela je da svugdje po svijetu putujem, da se družim s izvanrednim i zanimljivi osobama, i da steknem odlična prijateljstva, bez obzira da li sam u Indoneziji, Brazilu, Španiji, Meksiku, Južnoj Africi, Poljskoj ili Japanu. Kada sam bio omladinac i skupljao ploče, nikada nisam mogao ni pomisliti da s mnogim mojim idolima ne samo da sam se upoznao, nego da s njima radim, te da budem njihov blizak prijatelj. Ja ne znam kako je sve to počelo, nekako jeste, ali nije važno da je počelo, nego je važno da je poželio i da dalje ide. Iako volim historiju, ja ne volim da gledam prema nazad, ja se uvijek sjetim tog prozora iz stare kuće u Varoši, i gledajući na Ranče, šta ima iza te planine, to je budućnost o kojoj sam sanjario. Ja nisam nostalgičar, nostalgija me jedino hvata za budućnošću. Ja sam futuristički romantičar.
Jednom davno, možda 1986. ili 1987. godine, bio sam na sedmicu dana u Jajce u posjetu, iz Italije, gdje sam živio od 1983. Osjećao sam se kao riba izvan vode, jer niko od mojih školskih kolega tu nije bio, pa mi je Kresin kafić “Mak” bio jedino mjesto gdje sam se mogao opustiti, popiti kafu ili pivo, i ponekada popričati s gradskom rajom, a naročito s Kresom. Jedno popodne smo bili samo ja i on u kafiću i jaka je kiša pljuštala, a mi slušali glasnu neki blues i jazz-rock, i Kreso listao neke Njemačke žurnale, pun divnih fotografija s jelima koja su bila nepoznata Jajčanima. Mi smo sanjarili,on je sanjao da bude šef i da kuha neobična jela, a ja sanjario da upoznam lično muzičare koje sam volio, i mi zajedno sanjarili da idemo u divne tropske krajeve negdje u dalekom svijetu. Poslije više od 20 godina smo se ponovo našli u Njujorku. On je odličan šef u Švedskoj, ja znam stotine muzičara, a obojica smo svugdje po svijetu putovali. Sanjarili smo, uporni smo bili, i to je jazz.

Kreso i Leonardo u Japanu
Kreso i Leonardo u Japanu

Vaša izdavačka kuća MoonJune Records podržava inovativnu glazbu i upravo zato je i posebna. Odakle ideja za jedan takav projekat?

-To se tako desilo, to je životna improvizacija, ništa nije bilo planirano. To se može historijski analizirati kako je sve to počelo, šta je bilo na početku, kako i kuda je to išlo. Dosta se o tome i napisalo, ali po mojoj filozofiji, ja idem naprijed, jer to je inovativna konstanta, nazad se ne može. To je dio mene, i da nisam takak kakav sam bio od djetinjstva, boreći se za svoju vlastitu slobodu, nikada do ovoga ne bih ni došao. S jedne strane Jajce nikakve veze s tim nema, ali s druge, ima itekako. Kao izdavačka kuća, izlazim iz bilo kojeg kategorizacija i etiketiranja, jer takav sam po prirodi, te je i muzika kojom se bavim takva. Nisam ja odabrao takvu muziku, niti me je ona odabrala, to se desilo tako, improvizacija životna. Ti muzičari su slični meni, a cilj MoonJune-a je podržati muziku koja nadilazi stilske pravce, ali djeluje u evolucijskom progresivnom muzičkom kontinuumu koji istražuje i proširuje granice jazza, rocka, avanta, etna, nepoznatog i svega između svega toga. Jedan poznati novinar je rekao da je MoonJune Records muzički ekvivalent poslovične kutije čokolade Forrest Gumpa: nikad se ne zna šta je u kutiji čokolade koju ćete dobiti. Ali ja se ne bavim samo time. Moja najveća djelatnost je bukiranje muzičkih grupa, radio sam i radim s oko tridesetak raznoraznih muzičara, s nekima ekskluzivno, s nekima ne-ekluzivno, neke predstavljam u cijelom svijetu te sam im menadžer, neke bukiram u određenim teritorijama.

Put od Jajca do New Yorka bio je dug, ali zasigurno i veoma interesantan. Šta biste izdvojili kao svoj najdraži uspjeh do sada?

-Skroman sam čovjek, ali znam da mi je ime poznato u toj jednoj muzičkoj niši, i to širom svijeta. Uspjeh je raditi s prijateljima, raditi to što volim i da volim to što radim, i da sam zbog toga cijenjen i poznat i priznat. Zbog toga što radim to što volim i što volim to što radim, upoznao sam toliko izvanrednih ljudi u cijelom svijetu, i to mi je najveće blago, da toliko ljudi znam i da me toliko ljudi znaju. To ne može da se mjeri ni s kakvim parama. Iako imam svoj krug ponajboljih prijatelja, ništa mi draže nije nego da uspostavljam nova prijateljstva. Što sam stariji, moja prijateljstva po cijelom svijetu su šira, a i kvalitetnija, i znam da će uvijek tako da bude.

Leonardo i Dwiki

Svjesni smo da konstantno mnogo radite, pa nas zanima da li trenutno postoji neka neostvarena želja, neki projekat koji želite realizirati u budućnosti?

-Volio bih da imam svemirski brod pa da odem u vasionu, a nema boljeg partnera za to putovanje nego Dwiki Dharmawan, koji je kozmopolita kao ja, i znatiželjan kao i ja za sve što nam još nije poznato. Nema gdje nismo bilu na kugli zemaljskoj, pa bi malo i u svemir. Njegov slijedeći album Hari Ketiga (Treći Dan) je upravo to, još smo na kugli zemaljskoj, borimo se filozofski za bolju svjetsku budućnost, pa filozofski idemo uskoro na planetu Gheya. Naši saputnici su Boris Savoldelli, Asaf Sirkis (oba muzičara će biti u Jajcu sa Dwikijevim World Peace Band, 7. novembra u Domu Kulture), kao i poznati Njemački gitarski majstor Markus Reuter. To je vjerovatno najbolji album koji sam producirao i koji će izaći početkom iduće godine.

 

 

(Jajce Online)