Inspirisani nazivom sajma upitali smo Milića kako ugodan i dobar život spaja s novinarskom profesijom koja se najčešće povezuje sa stresom, tenzijom nervozom… Djeluje nam kako je baš on u tome uspio.

“Sada u 73. godini života zaista tako djeluje, ali prvih 20 godina ne pitaj. Posebno kad je došlo vrijeme rata i kad sam ja kao glavni urednik Yutela bio apsolutno eliminiran iz svih mogućih sprskih i hrvatskih mogućnosti, bilo je posve drugačije. Na srpske nisam htio, ali Hrvati mi nisu davali šansu iduće tri ili četiri godine. Iako je Tuđman bio za mene, to ništa nije značilo”, kazao nam je.

Foto: R. D./Klix.baFoto: R. D./Klix.ba

Kaže nam kako čovjek zna biti u situaciji da je odsječen od svih, a da mu daju šanse oni za koje vjerovatno ne bi željeli raditi. Nisu mu uvijek dani bili kao danas, a posebno mu nije bilo lako dobiti šansu za putopise, tu televizijsku formu koju je proslavio kod nas.

“Imao sam sreće kad sam se zaposlio 1970. niko nije znao engleski, a ja sam znao i franskuski, španski i nešto talijanskog. Onda sma pokrivao tu Latinsku Ameriku koja je bila jako zanimljiva jer su oni ulazili u Nesvrstane, a svaka od toh zemalja je bila nova prilika da je se pokaže na televiziji”, priča nam.

Prisjeća se kako se kroz te epizode afirmirao i kako je onda dobio Dnevnik, glavnu i najvažniju televizijsku emisiju te kako je to bio jedan normalan razvojni put.

Foto: R. D./Klix.baFoto: R. D./Klix.ba

“Kad dođete do Dnevnika, onda ste vi dio jedne političke nomenklature, htjeli vi to ili ne. Ja sam u Yutelu bio veći Hrvat, i po nacionalnosti i genetici i 500 godina hrvatskog naciona u mojoj porodici, nego što su neki koji su imali pušku u ruci, kasnije bili generali. To nije imalo veze, Yutel je YU – tu su neprijatelji i to je tako percipirano”, kazao je.

Život je takav, nastavlja, da često zaglavite ni krivi ni dužni, a opet nekad dobijete zasluge – ni krivi ni dužni.

“Danas novinari bježe u politiku i politička savezništva da bi preživjeli, ali nije politika više ta koja će te smjenjivati i dovoditi zauvijek”, smatra Milić.

Foto: R. D./Klix.baFoto: R. D./Klix.ba

Snimio je mnogo toga, ali ostala je želja da u nekoj tv formi posloži svu svoju arhivu, da kroz priču o sebi ispriča priču o promjenama u svim tim godinama.

“Ja bih bio u pozadini, a vidjelo bi se kako se svijet mijenjao za tih pedeset godina koliko radim. Kad sam ja počeo raditi UN je imao osamdesetak članica, danas ima 200. Kad sam se rodio imale su 50, sad imaju četiri puta više. Priča se o globalizaciji, a ja pričam o atomizaciji. Niko ne primjećuje da danas ima četiri puta više država”, usporedio je.

Otac mu je bio diplomata, tako je značajan dio života boravio u Južnoj Americi.

Foto: R. D./Klix.baFoto: R. D./Klix.ba

“Urugvaj i Argentina su bile takve zemlje da sam govorio da ako Jugoslavija ikada dostigne njih, da bi to bilo čudo. Kvaliteta života, bogatstvo, besplatno zdravstvo, školstvo, sloboda medija, mišljenja… Mi smo njih sad prestigli, Argentinci i Urugvajci sad dolaze kod nas da rade. Eno ih na HTV-u uče hrvatski i rade za emisiju Glas domovine na španjolskom jeziku i sretni su s platom od sedam hiljada kuna, priča Milić.

Život je pun preokreta, kaže nam kako su nekad svi išli u Slavoniju da dobiju komad zemlje, sad iz nje svi bježe. Zemlja nije više ta vrijednost.

“Otišla žena 1968. iz siromašnog Bola na Braču u bogatu Suboticu. Tamo radila, udala se. Trideset godina kasnije, 1998. njena kći iz opustošene i osiromašene Subotice, iz koje svi bježe, vratila se u Bol. Bavi se turizmom i živi ko carica”, kazao nam je u svom stilu Goran Milić.

(Klix)