Piše: Aleksandar Trifunović

Nedavno sam sa Buka TV timom proveo dan u Jajcu snimajući našu novu emisiju. Preko 40 veterana, pripadnika armija koje su ratovale na prostoru bivše Jugoslavije, u organizaciji CNA godinama obilaze nekadašnje ratne linije, memorijale i mjesta zločina. Govore na javnim skupovima o tome.

Bivši neprijatelji danas provode dane zajedno, nerijetko dijele sobe u kojima spavaju. Provode dane i noći u zajedničkom razgovoru. Pričaju o tome kako je tokom rata bilo živjeti sa one strane nišana, a kako je danas preživjeti u ovakvom miru. Zajedno polažu vijence na obilježena i neobilježena mjesta stradanja i spomenike poginulima.

Jedno od takvih mjesta su Bravnice, par kilometara od centra Jajca, na putu Banjaluka-Sarajevo. U ovom mjestu su pripadnici HVO nečovječnim postupanjem ubili 41 srpskog civila, a desetine njih ranili.

Na polaganju vijenaca u Bravnicama, govorila je Nadežda Janković, koja je i sama teško ranjena na tom mjestu. Podsjetila je na stradanje civila koji su se tada ’95. godine povlačili iz Donjeg Vakufa u koloni.

“Prvo je kolona pogođena granatom, a onda su na nas pucali. Odgovornost za zločin je na hrvatskoj vojsci, čije su jedinice počinile zločin, ali su istovremeno prvu pomoć pružile jedinice lokalnog HVO-a i zbrinule nas ranjene”, izjavila je Nadežda.

Za ovaj zločin niko nije odgovarao, a mjesto, osim privremenom tablom, nikad i ničim nije obilježeno.

Dvadesetak kilometara dalje, prema Mrkonjiću, nalazi se Jezero, mjesto u kom su pripadnici VRS pobili preko 50 civila, mahom starijih koji nisu uspjeli da napuste Jezero, po kom se od prije neki dan zove jedan krater na Marsu. Za 30 ljudi se još traga, kako je okupljenim veteranima rekao Mirsad Omerinović.

Organizator ovog zločina nikad nije priveden pravdi. Četvorica bivših vojnika, pripadnika jedinica VRS, zbog ovog zločina su u zatvoru.

Razgovarao sam sa većinom veterana, učesnika ovog skupa u Jajcu, mjestu koje dijeli sudbinu Jugoslavije, raspale zemlje koja je u ovom gradu i formalno počela da postoji. Svi su ponavljali da je razlog što sada zajedno obilaze mjesta rata i stradanja samo jedan. Da svojim pričama i angažmanom učine da se rat nikada više ne ponovi. Da im djeca i unuci žive bez straha od novih sukoba. Zgroženi su politikom i medijima koji ne vode računa kako i šta govore o proteklim događajima, a oni sami znaju da to nije istina. Veoma mali broj medija iz BiH je juče i pratio ovaj skup.

Mirsad Omerinović iz Jezera je na kraju svog izlaganja rekao: “Svi su ovdje obnovili svoje kuće, svi smo se vratili, i Srbi, i Bošnjaci, a imamo i jednog Hrvata, i pitam se svaki dan, zašto smo onda ratovali?”

Zaista, zna li iko odgovor čemu je vrijedilo preko 100 000 poginulih, milioni raseljenih, popaljena i porušena sela i gradovi. Osim da je i danas priča o ratu i ratna retorika glavna politička poluga ološa koji gospodari ovom zemljom, zbog čega suočavanje sa prošlošću nikad nije ni počelo. A bez toga nema i nikada neće biti trajnog mira, što je i jedini cilj ovakve politike.

Ljudi, veterani koje sam juče sreo u ratu su davali sve od sebe, danas u miru rade isto, daju sve od sebe da se rat ne ponovi i ma kako se čini malim, ovo je veliki i hrabri korak za ovo društvo u zemlji kojoj niko danas sa sigurnošću ne može garantovati kakvu će budućnost imati.

 

 

(Buka)