Smajo Murguz je dugogodišnji istaknuti aktivista BiH u Švedskoj i u Svjetskom savezu dijaspore BiH. Dobro poznaje organizaciju i probleme bh. dijaspore i veoma je zahvalan sagovornik.

Bileća je bila grad logor

– Rođen sam 15 godina po završetku II. svjetskog rata ili tačnije 9. oktobra 1960. godine u radničko-seljačkoj familiji. Otac je bio industrijski radnik, ali pošto smo živjeli na selu, bavili smo se i poljoprivredom. Osnovnu školu kao i gimnaziju završio sam u rodnoj Bileći. Poslije gimnazije odlazim na studije u Mostar, gdje sam na Univerzitetu Džemal Bijedić studirao i diplomirao ekonomiju 1985. godine. Po povratku u rodnu Bileću dobivam posao u Tekstilnom kombinatu ”Bilećanka” gdje sam radio do maja 1992. godine. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu i u Bileći je sprovedena javna mobilizacija na koju se nisam odazvao i zbog toga dobijam otkaz s posla. Radio sam kao šef prodaje u TK ”Bilećanka” koji je početkom devedesetih imao više od 2.000 zaposlenih.

Krajem maja 1992. godine, u Bileći je održano savjetovanje vojnog i političkog rukovodstva takozvane ”srpske republike” na kojem su donijete smjernice za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u srpskodominantnim opštinama. Slijedom tih smjernica, a po scenariju koji je primijenjen na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba, političko i vojno rukovodstvo opštine Bileća organizira logore na više lokacija u gradu i započinje organizovane hajke na nesrpsko stanovništvo s ciljem prisilnog zatvaranja u pripremljene logore. Bileća je doslovno bio grad logora o čemu se malo zna i piše. Na tri različite lokacije u logore su zatvarani nesrbi, civili iz opština Gacko, Stolac i Bileća. Uhapšen sam 4. jula 1992. godine zajedno sa ženom, sinom koji je imao 3 godine i kćerkom koja je imala jedan mjesec. Iz logora pod imenom ”Đački dom” sam pušten na slobodu početkom oktobra 1992. godine uz pomoć Međunarodnog Crvenog krsta. Sa ženom i djecom sam se ponovo sastao u Crnoj Gori, u izbjegličkom centru u Sutomoru, odakle zajedno sa još 11 bilećkih familija odlazimo za Švedsku, priča Smajo Murguz.

Bosanci i Hercegovci u Švedskoj

Koliko građana BiH živi u Švedskoj, kako su organizovani i koliko su vezani za BiH?

– Bosanci i Hercegovci su vrijedan narod. To su pokazivali i pokazuju ovdje u Švedskoj na razne načine, na poslu, u školi, u sportu, kao i mnogim drugim sferama života. 1993. godina Švedska otvara svoje granice za sve protjerane građane Bosne i Hercegovine koji su željeli i bili u mogućnosti doći do nje. Do kraja 1993. godine u Švedskoj je utočište našlo preko 60.000 građana Bosne i Hercegovine. Domaćini su nam savjetovali da se počnemo organizirati u udruženja i saveze kako bismo mogli lakše pomagati ratom napaćeni narod u BiH. 1992. godine je održana osnivačka skupština Saveza udruženja BiH u Švedskoj sa ciljevima koji su definisani na ovoj historijskoj skupštini.

Smajo, sa porodicom

Ciljevi su bili prije svega organizacija protjeranih građana BiH, sakupljanje pomoći Bosni i Hercegovini, lobiranje za BiH, medijska ofanziva u cilju saznavanja istine o agresiji na BiH, aktivnosti na očuvanju bh. kulture, bosanskog jezika i bh. identiteta. Do kraja devedesetih imali smo preko 150 registrovanih udruženja u Švedskoj sa bh. predznakom. Bosanci i Hercegovci u Švedskoj su se organizovali na takav način da je svaka organizacija radila svoj dio posla. Udruženja i Savez BiH udruženja su se većinom bavili organizacionim pitanjima, kulturnim radom, organizacijom bosanskih dopunskih škola, aktivnostima na očuvanju našeg identiteta, sportom. Merhamet je radio poslove prikupljanja i slanja humanitarne pomoći za narod u BiH. Islamska zajednica je odrađivala zadatke zbog kojih je organizovana, a to su poslovi oko organizovanja džemata, vjeronake i duhovnog uzdizanja kao i druge vjerske usluge. Vremenom je formiran Omladinski savez kao i Savez žena koji su u početku bili organizovani kao podorganizacije Saveza BiH udruženja u Švedskoj, da bi poslije izvjesnog vremena bile organizovane i radile kao zasebne organizacije.

Završetak rata u Bosni i Hercegovini, kao i proces integracije u švedsko društvo, mijenja karakter potreba nas građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Primarne su postale neke druge životne potrebe kao što je posao, školovanje, porodica i sl. Broj udruženja opada, ali raste stopa zaposlenosti među građanima porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Statistika kažu ne laže, a ona kaže da je danas stopa nezaposlenost Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj istovjetna stopi nezaposlenosti etničkih Šveđana. Na univerzitetima u Švedskoj studira procentualno u odnosu na broj više studenata porijeklom iz Bosne i Hercegovine nego švedskih studenata. O dobroj integraciji u švedsko društvo govori i činjenica da je na raznim listama političkih partija na zadnjim parlamentarnim izborima za sve nivoe vlasti bilo 300 osoba porijeklom iz BiH. Lično sam imao politički angažman, i u dva mandata sam bio član opštinskog parlamenta u gradu Västerås.

Je li teško uspjeti u tuđoj zemlji?

– Odgovor nije jednostavan. Čovjek mora imati osnovne preduslove da bi uspio, a to je kućno vaspitanje i nivo obrazovanja s kojim osoba dolazi u tuđu zemlju. Doseljenici iz Bosne i Hercegovine u Švedskoj u prosjeku su imali bolji nivo obrazovanja nego druge grupe doseljenika. Jedan od važnih faktora je volja da se uspije. Mi Bosanci i Hercegovci se rijetko zadovoljavamo nekim prosjekom. Uvijek postoji želja da budemo ako ne najbolji, a ono među najboljima. Rad i samo rad je jedina formula uspjeha.

Kako je organizovana naša dijaspora i kakav je odnost vlasti u BiH prema više od dva miliona građana BiH koliko ih živi u svijetu?

– Većina Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Švedskoj ima dvojno državljanstvo, bosansko i švedsko.To ne znači da manje volimo svoju Bosnu i Hercegovinu. Život nas je učio da iznalazimo najpraktičnija riješenja. Odnos dijaspore (mrzim ovu riječ) prema svojoj domovini se može mjeriti na razne načine. Ekonomski to znači da one poslate tri milijarde maraka preko banaka i još toliko potrošenih maraka tokom posjeta, čini značajni dio BNP-a, kao i na neki način kupovinu socijalnog mira u zemlji. Bilo bi puno svrsishodnije da se ovo ”pasivno” investiranje u socijalnu sferu pretvori u ”aktivno” investiranje u privredu i otvaranje novih radnih mjesta. Naravno, država treba da stvara preduslove za potencijalne investitore, ali sa trenutnim stepenom korupcije, to nije u stanju da osigura. Naravno da bih želio lično, kao i mnogi drugi da pomognem u oblasti u kojoj sam dovoljno kvalitetan, ali za pomoć niko i ne pita. Konkretno se ništa ne radi na uvezivanju sa dijasporom. Bosna i Hercegovina nema puno vremena za čekanje. Dijaspora bi mogla svojim glasom na dolazećim izborima izmijeniti ovu negativnu spiralu, ali bojim se da vladajuće strukture priželjkuju mali odaziv na izborima kako bi i dalje mogli voditi zemlju u ćorsokak. Odbijanjem zakona o korišćenju savremene tehnologije u procesu glasanja je samo jedna potvrda navoda iz prethodne rečenice.

Kao predstavnik Švedske u SSD BiH pokušavao sam dati doprinos u radu ove, za dijasporu vrlo važne organizacije. Žao mi je da naši mnogi dobri prijedlozi koji su dostavljani u više navrata nadležnim ministarstvima nisu naišli na razumijevanje. Umorni smo od objašnjenja da ”mi hoćemo, a ona druga dva neće” i tako sve ukrug. Nema sistematskih rješenja, pa je politika prema dijaspori zavisna od pojedinaca na određenim funkcijama u vlasti i njihove etničke pripadnosti.

S kim i gdje živite u Švedskoj i smatrate li se ostvarenim, sretnim čovjekom?

– Za mene lično novi početak je bukvalno značio da moram ”zaboraviti” šta sam bio i fokusirati se na ono šta hoću da budem. Pošto je znanje švedskog jezika ključ za bilo kakav uspjeh, potrudio sam se da ga što bolje naučim. To znači učenje švedskog jezika na nivou osnovne škole, pa na nivou gimnazije i sticanje preduslova za studiranje na univerzitetu, što znači mogućnost kompletiranja moje diplome s kojom sam došao u Švedsku. To mi je omogućilo zaposlenje na mjestu službenika u Västeråsu gdje radim već 16 godina, uglavnom, na poslovima vezanih za tržište rada. Drugi, ili bolje rečeno prvi najvažniji zadatak je familija.

Supruga Džemila koja je došla u Švedsku kao ekonomski tehničar završila je školu kao medicinska sestra i radi na infektivnoj klinici u Västeråsu. Najstariji sin Anel koji je imao tri godine kad smo došli u Švedsku, magistrar je ekonomije i radi posao u svojoj struci. Kćerka Alisa koja je imala tri mjeseca kad smo došli u Švedsku, inžinjerka je za zaštitu okoline i radi taj posao. Najmlađi sin Sanel je rođen u Västeråsu i studira jezik i komunikacije. Živim u gradu Västerås koji broji preko 150.000 stanovnika. Tu živi i radi oko 2.000 švedskih građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Jedan lokalni političar je na otvaranju 10. svjetskog prvenstva dijaspore BiH u futsalu u Västeråsu 2013. godine rekao da je Västerås poznat i ponosan po tome da je bio suorganizator tri svjetska prvenstva u fudbalu: 1958. SP za muškarce, 1995. SP za žene i 2013. SP dijaspore BiH u futsalu. I mi koji smo učestovali u organizaciji tog takmičenja smo sretni i ponosni jer je to prvenstvo po mnogima bilo jedno od najbolje organizovanih prvenstava čiji je organizator SSD BiH. Hvala, Västerås!

Vaša poruka Bosancima i Hercegovcima u dijaspori i domovini?

– Mi Bosanci i Hercegovci nemamo drugu domovinu nego jedinu Bosnu i Hercegovinu. Valja nam se za nju boriti, bez obzira na to koliko će to trajati. Moramo se boriti i protiv necivilizovanih percepcija negiranja bosanskog jezika. Dok polupismeni nacionalisti pokušavaju negirati vlastiti jezik, dotle se na švedskim univerzitetima na katedri za bosanski jezik, izučava ovaj jezik i predaje studentima. Dok neki u BiH protivustavno negiraju bosanski jezik, dotle naša djeca u Švedskoj, u redovnoj nastavi u osnovnim i srednjim školama, uče bosanski jezik i u svojim diplomama imaju ocjene iz bosanskog jezika. Dok neki nacionalisti u BiH pokušavaju zabraniti bosanski jezik u australijskim školama, dotle na desetine naših pisaca u Švedskoj piše na bosanskom jeziku i izlaže svoje knjige na sajmu knjige u Göteborgu. Bosancima i Hercegovcima koji žive širom ove planete poručio bih da bez obzira u kako uređenoj zemlji žive, oni su stranci. I druga i treća generacija koja je možda i rođena u svojoj ”novoj” domovini bit će stranci. Samo kao vrijedan i obrazovan član nekog društva bit ćeš poštovan i prihvaćen. Prihvaćajte društvene norme gdje živite i nikad ne zaboravite svoje korijene, ko si i odakle si. Radi onako kako to rade naša djeca, uzmi ono što je najbolje u obje kulture, ”nove” u zemlji gdje živiš i ”babove” kulture odakle su ti korijeni.

 

 

(Moja BiH)