Tito više nije dio imena gradića na Uncu, ali Drvačani i dalje s ponosom ističu njegovu pećinu kao najpoznatiji dio njihova malog grada.
Idealno je da turističke atrakcije nisu daleko od središta nekog grada, da se ne trebate voziti do besvijesti od prenoćišta, lošim cestama i slično. Titova pećina u Drvaru zadovoljava ove kriterije jer se nalazi manje od kilometra od glavne drvarske ulice, one koja još uvijek nosi ime po historijskoj ličnosti po kojoj je i mjesto bilo nazvano.

Laganom šetnjom od Titove ulice do željeznog mosta na Uncu treba vam pet minuta i onda kroz lijepo uređen park do litice u čijoj unutrašnjosti se nalazi poznata brvnara u kojoj je nekad boravio i iz nje komandovao Josip Broz Tito.

Kad smo jedne lijepe septembarske večeri šetali pored Unca tražeći skrovište velikog vođe iz Drugog svjetskog rata i bivšeg državnika zemlje na čijim ruševina su nastale današnje balkanske suverenosti, nismo se mogli uživjeti u dramatiku priče i spomenika iz onog rata. Kao da je sam Tito i brdo Gradina pored Drvara bilo aktualno prije nekoliko stoljeća i kao da nas od vremena kad je pećina doživljavala svoj vrhunac popularnosti ne dijeli samo koje desetljeće.

Davno su utihnuli pucnji Prvog proleterskog korpusa, a Vrhovni štab kao da je prije nekoliko stotina godina probio obruč i uputio se ka Ataševcu i dalje prema Kupresu. Vrijeme i novi sistem ustoličilo je neke nove lidere, a oni kao Milorad Dodik danas okupljenoj masi poručuje da je Aleksandar Vučić uradio mnogo više za njih i za ostale općine od čovjeka iz pećine čiji nadimak je nekad bio prefiks nazivu mjesta.

Ipak, Drvarčani ne misle tako. Dalje od diktafona i fotoaparata kazat će vam da je Broz i njegova država od Drvara napravila grad, da se nekad živjelo, a danas jedva preživljava i da je sramotna nasilna revizija historije.

A nauka učiteljica života posebno pamti da je Drvar ratne 1944. godine bio centar oslobođene teritorije Jugoslavije, gdje su se iz Jajca preselile sve vrhovne partijske i armijske instance. Dolaskom “glavešina” u pećini iznad Unca izgrađena je baraka za potrebe Vrhovnog štaba NOV i POJ, a zapisi iz tog vremena kažu kako je sam Josip Broz često boravio u njoj.

Tito je iz sigurnosnih razloga bio smješten u jednom selu pored Drvara, ali je pećinu koristio kao komandno mjesto, a tu se susretao i s predstavnicima savezničkih vojnih misija, koje su tada boravile u Drvaru.

“Iza pećine grmio je vodopad, a u pukotinama stijenja rasla je paprat. S mjesta gdje smo stajali, imali smo divan pogled na dolinu i sve pristupe. Sve u svemu, ovo je bilo prilično prijatno mjesto. Povremeno, narednih mjeseci, provodio sam dosta vremena u toj pećini, razgovarajući, hraneći se i, iznad svega, raspravljajući”, napisao je kasnije u svojim sjećanjima Fitzroy MacLean, član britanske vojne misije.

I danas u nekoj novoj historijskoj realnosti predvečerja pored Unca jednako su prijatna kao u vrijeme Tita, vojnih emisara i Operacije Konjićev skok. Čuveni desant na Drvar izveden na Brozov rođendan 25. maja 1944. godine gledali smo na filmu i učili u školama, a fragmenti tog vremena sačuvani su u dva muzejska prostora neposredno ispod pećine.

 

 

(Klix)