Piše: Sijada Arnautović

Stoji tako on, na svojoj profilnoj fotografiji koju je okačio na fejzbuk, repetirane obrve i ljuto napućenih usana, ispred svog crnog BMW-a sa njemačkim tablicama. Šalje friend request, nepoznat mi je njegov lik koji ne obećava vrijednosna djela, ne prihvatam taj poziv na Facebook prijateljstvo. A takav prototip muškog ideala – crni BMW, repetirana obrva, posao u Njemačkoj, savršen bijeg u bolji život. Šalje poruku ‘’ništa ljepše nisam vidio na fejzbuku’’, neinspirativna mi je poruka, nemam potrebu čak ni zahvaliti. Čitav život slušam raznorazne teorije o izgledima, ženskim, muškim, daj mi nešto golim okom nevidljivo.

Snažan dokaz

‘’Nisi ti ni po čemu posebna. Plaža je puna dužih nogu, većih grudi, i ostalih, slično precijenjenih, čuda ljudske simetrije. Ali ti nosiš u sebi obećanje drugačijeg svijeta, one posebnosti za kojom sva ta gomila osrednjih jadnika čezne. Nosiš u sebi nešto njihovo, neku glupost u koju svi vjeruju, koju si pričaju kako bi opravdali činjenicu da postoje. Ti nosiš priču. To svi žele, zar ne? Da im neko da temu, ideju i mjesto radnje? Početak i kraj, poentu. Zato ih i mrziš’’, piše Lana Bastašić u svom hvatanju zeca. Za to djelo Faruk Šehić kaže da je feminizam esencijalan u primitivnom i nasilnom društvu u kojem živimo te kako je snažan dokaz kako se ženski spisateljski bum u Bosni i Hercegovini nastavlja na radost svih nas. Senka Marić je za svoj roman “Kintsugi tijela” dobila književnu nagradu ‘’Meša Selimović’’. Martina Mlinarević Sopta vedri, grmi i oblači spisateljskim nebom BiH. Žensko spisateljstvo doživljava ekspanziju. To je ona čarolija koja dolazi iznutra i nema veze sa našim tijelima, zategnutim, isklesanim, proporcionalnim, istetoviranim, punim ožiljaka od bolesti, operacija, vanjskih ili unutrašnjih.

Stojim tako ja, na svojoj profilnoj fotografiji koju sam okačila na fejzbuk, plave kose, pogleda koji je na granici između sanjivog i iščuđavajućeg, dignutih obrvi kao nasljedni faktor, bez svog crvenog opela na fotografiji. Ne šaljem friend request tipovima koje ne poznajem, šaljem ih osobama koje poznajem i za koje sam vezana idejama. Ne mrzim muškarce koji u kontaktu sa ženom imaju primarnu potrebu za davanjem teme, ideje i mjesta radnje. Prezirem ih. Prezirem ih na isti način kao što prezirem žene koje me zbog proporcionalnosti lica i skladnog tijela doživljavaju kao konkurenciju u utrci za naklonost muškarca. Za takve stvari se ne takmiči. Ponašanje koje je decenijama bilo općeprihvaćeno nužno ne predstavlja i ispravno ponašanje. Ponašanje u kojem se što više imamo potrebu svidjeti muškarcima i patrijarhalnom okruženju.

Izvor mudrosti

Da se počnemo možda takmičiti u tome ko će više biti svoj u svijetu u kojem nam konstantno govore kako je potrebno da se uklopimo, kako bismo bili prihvaćeni i uspješni? Napokon si sišla sa uma, pomislili biste ili čak i izgovorili. To ti je nemoguća misija. Za neke, odgovorila bih. Drage/i moji, jedini način postizanja nemogućeg je vjerovanje da je moguće. A tajna ludosti izvor je mudrosti, uz mig bi mi klimnuo nenadmašni Rumi.

 

 

 

(oslobodjenje.ba)