rorok, mesaja, delfino kopile puno zlobne istine, gazija sa jezikom oštrijim od svakog jatagana, drznik koji svoju prvu jutarnju rakiju ispija na ex jer valja mu još jedan dan predeverati sa poganim kurvinim sinovima, Spilmar skormoras, gajdaš, baIalajkaš, frulaš, harfaš, pjesnik, jodlaš, mudrac, roker!

Azra i Džoni bili su nam dati u amanet kao gladnome hljeba i žednome vode, ali je*aji ga… Šta očekuješ kad pred svinje prospeš bisere!?

Svi njegovi vapaji, stihovi puni proročkih rima, sevdah-uzdasi koji te opominju da ne ideš stranputicom lošeg ukusa, lopovluka, gramzivosti, zavisti i totalne gluposti nisu se ticali većine, one proste svjetine koja je sebe zvala Jugoslovenima, Jugosima, Jugošvabama, a ustvari bile su to u većini gomile “buba švaba, uholoža,žohara, kukoroča”.

Imamo Tita, pa ga onda iznenada nemamo, ali i poslije Tita – Tito, pa mu se kunemo sve pocupkujući u nekom zbratimljenom narodnom kolu, lijevom nogom hopa desno, lijevo, tamo, ‘vamo, jedan, dva, op, sa, sa…

Najedeni smo, napojeni, krediti povoljni, jer kamate same sebe pojedu već za doručak, na televizorima bucmasti seljačići ili prigradski uhljupčići vježbaju i glancaju svoj rječnik raznim političkim frazama koje su naslijedili od svojih velikih učitelja. Nasmiješeni su, kravate im usklađene sa bojama do grkljana zakopčanih košulja, pa kad kažu “demokratija” ili “prosperitet”, obavezno malo naprosto zaškripi kao tupi nož na vratu nevinog janjeta.

Branimir Džoni Štulić/

Brena puni stadione, ponosne majke i očevi sa gomilama dječurlije nose cvijeće koje će bacati na “jugoslovenku” i u delirijumu do iznemoglosti u glas ponavljati: “To, Cile, tooo”. A kurvini sinovi, i sami pavši u sevdah, iza barikada svojih tvrđava, tiho, da ne čuju ni zidovi koji imaju uši, vade gusle, tambure i šargije pa onda gude svoje pradjedovske mile zvuke pune čežnje za prošlim, davno prokockanim carstvima, izgubIjenim bitkama i prodanim i izdanim vodama…

​Moj goli prik sam protiv svih, pjevuši student koji pojevši solo grah u nekoj jeftinoj menzi poslije polivača ulica pognuto korača ka svome budžaku u predgrađu do koga ne vode tramvajske šine. Kakav naivan frajer, pih!

Tuđina ta pusta da ostane, pjeva grupica od nekoliko hiljada mladih gastarbajtera koji odlaze u arapske zemlje da na bušotinama nafte zarade neku crkavicu.

Brena više nije sama, nije dovoljna, kloniraju je kurvini sinovi jer je potražnja za njom sve veća i strasnija. Uviđa to i “meki” roker Brega pa se i sam podmuklo i po dušmanski, vješto pretvara u “brenu”, gle čuda. On počinje da puni stadione: “To, Cile, to”. rock’n’rol postaje kikiriki za najšire narodne mase.

Filigranski pločnici, usta puna baruta… stisnutih zuba pjevuše odbačeni i prevareni ljubitelji dobre svirke i furke. A kurvini sinovi, u Bijelo dugme ulažu sav svoj kredibilitet, sve što im je na raspolaganju, jer znaju da u Americi i John Lennone ubijaju, zar ne? A oni, oni su za mir, za zabavu i veselje najširih slojeva društva koje im je slijepo potčinjeno.

Je li ti tijelo puno bola, kaži, dušo, jesi li sama večeras, pita se neka rulja koja sa radničkim knjižicama čuči ispred biroa rada. Ali kurvini sinovi i za njih imaju stih: “Glaaavo luda!”

Svi na barikade, poziva Džoni!

Ali mu se hrabro i drugarski suprotstavljaju Svetozar Vukmanović Tempo i “veseli, snalažIjivi Bosanac” koji zagrljeni kao malaksali deda i najarcani unuk poje, pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!

image
Johnny Branimir Štulić /

Bratske mase su sve gušće i talasastije, nema kahve i benzina, nema put’ra ni šeć’ra, nema ni kredita kapitalističkog svijeta, arabatije od auta se voze na par i nepar, ali i dalje do beskraja ima pjesama i igara od Vardara pa do Triglava, lele!

Tanka crna unda, sa crnim kolutima oko očiju drhtava glasa zbori Džoni, ali Brena i njene klonirane drugarice samo vrte dupetima i tresu vimenima, dok narodni čovjek koji je davno položio zakletvu na doživotnu poslušnost, bezbrižno na kacu sa usoljenim kupusom stavIja težak kamen kako bi i te zime bilo sarme i rasoIa kojim će liječiti svoj narodni mamurluk.

Uradi nešto, uradi nešto za svoju savjest, ne misli da si sam, kreni oštro, uzmi stvar u ruke, zaboravi na strah, pjevaju svoje verzije “Lili Marlen”. Marlene Dietrich je svoju “Lili” pjevala Saveznicima i sa jasnom porukom, ja sam Njemica, ali ne i fašista.

Rastočia si se leute moj, a mriža je sagnjila…, ali “topovi salvama bijesne đuladi ponovo bi da poraze nekoga raspomamljenog napoleona. Pit i to je Amerika, reče Džoni, a onda nastade “zid srama” na koga počeše da kače slike mladih, pametnih i razočaranih ljudi koji zauvijek rekoše zbogom jednoj zemlji koja je bila u samrtnom hropcu!

Brodovi su isti ka i ljudi, uz opor osmijeh će Džoni dok uzduž i poprijeko gore sela i gradovi. Domaći izdajnici i strani okupatori sa cekerima humanitarne pomoći kruže uokolo i gladnom narodu udjeljuju milostinju, a ovaj na to pristaje uz suze radosnice i dalje ne ispustajući svoje nacionalne zastave ruku. U jednoj ruci zastava, u drugoj grobarska lopata. Fratri, hodže i popovi postaju važniji od oca, majke i brata, ljubimo im skute i ruke.

More pricks than kicks, cereka se Džonika satanski pjevušeći. “Ljudski snovi gore kao drvo, svako ime nosi znak, samo da se sačuva vlast, jednom slava, drugom mast”.

Mali i beznačajni literati teški tek jednu il’ dvije knjižice proze il’ poezije štampane na jeftinoj hartiji plaćenoj crkavicom iz kasa SIZ-ova za razvoj kulture preko noći postaju žrtve komšijskih zavjera, a zatim i značajni “klasici” svojih naroda kojima dodjeljuju ministarske i sve ostale udobne fotelje. Zauzvrat pišu slinama i smradnim znojem, a ne krvlju i mastilom, optužuju konstruktora Titanika za njegovo Potonuće… “da je samo bio čvršći, led mu ne bi ništa”. Optužuju i Džejn, panjkaju je Tarzanu da ga vara sa snažnim gorilom iz guste džungle. A Tarzan, to jes’ Džoni, odgovara:

image
Branimir Džoni Štulić/

“Mon ami, moj osjećaj je beskrajna samoća, kakav je osjećaj biti obojena slika izložena na Saint Germain des pres – ne znam! Mon ami, sjedeći dugo na obali, tražio sam vezu s tobom…”

Dakle, marginalci pobjegli sa pecačkog štapa nekih penzionera postaju prvaci u svojim zanimanjima. Preko noći od kukavnih žrtava postaju slavljeni pobjednici. Napamet uče nacionalne parole i kako da ponizno puze pred invazijom posve nove rimske, otomanske ili habzburške imperije. Žene se novim, ovaj put sebe dostojnim ženama, useljavaju u nove hane i dvore i to je sasvim dovoljno, ne smeta im što ih “gospodari” drže na lancu kao cuke avlijanere.

Razdijelio sam blagoslove i smotao džoju, sada sam štićenik, imam sve što zaželim… la la… rahat od svega pjevuši Džonika.

A “gruntovčani” koji ostadoše na stratištima svojih rodina ne pitaju se i ne brinu hoće li im ikada njihova djeca, i njihove djece djeca oprostiti što su dozvolili da se ogluše o Džonijeve poruke… a legenda sada tamo u zemlji lala nema više potrebe da se popne na trešnju kako bi ubrao bananu, to i dalje rade samo Tarzanovi majmuni i ocvali balkanski rokeri čiji se posteri do u beskonačnost lijepe po seoskim palanačkim banderama zajedno sa slikama kloniranih brena i bucmastih političara, jer tako zajedno skuplje i bolje prodaju muda za bubrege zabludjelom stadu.

E tuginata pusta da ostane… u deželi lele ne postoji pravda, samo krivda mori što se ne ispravlja…

Priča iz knjige Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo, koju možete kupiti pozivom na broj +387 33 666 809 (ako zovete iz BiH) i 011 873 33 666 809 (ukoliko zovete iz inostranstva) – kontakt-osoba: Fata Dupovac​.

 

 

 

(Moja BiH)