Piše: Jahiel Jaša Kamhi

Od kada se vratismo sa puta u BiH i inostranstva (Hrvatska), sanjam neke čudne snove.

Ne znam da li je to zbog mojih godina ili dugog puta preko okeana, ali se u snovima vraćam na sve preživljeno, a naročito na mnogobrojne susrete koje smo imali u ove dvije države, koje su nekada bile bratske republike, bez granica, pasoša, svađa i prepiranja oko svega i svačega, a danas su to što jesu.

I sanjam tako da je BiH k’o Kanada.

Da u njoj živi 37 miliona ljudi – k’o u Kanadi, sa dvije stotine različitih nacija i nacionalnosti – k’o u Kanadi, koji govore oko stotinjak različitih jezika i gdje se niko ne smatra ugroženim i zapostavljenim.

I svih tih 37 miliona Bosanaca i Hercegovaca – k’o u Kanadi, biraju svoga vođu, lidera, najsposobnijeg kandidata. Bira ga narod koji čine ljudi iz dvije stotine različitih nacija. Znaju oni da biraju vizionara, patriotu, a ne poglavara nacionalne vjerske zajednice.
I taj jedan jedini izabrani vođa, pojedinac, koga bira narod, predstavlja tu državu, onako kako se zakleo i onako kako se mora voditi država.

Eh, da je k’o što nije.

Pa onda, da se, k’o u Kanadi, od stotinjak jezika izaberu jedan ili dva kao zvanični i da niko ne priča o ravnopravnosti jezika. Ako ne znaš jedan od dva zvanična jezika, nema ti šanse da se zaposliš, a niti za nešto drugo. Pa ti onda i dalje diskutuj da li su vam jezici isti, slični ili različiti.

Sanjam redove pred ambasadama BiH svuda po svijetu, gdje ljudi čekaju da dobiju bosansku vizu za useljenje, kao što su to redovi pred svim kanadskim ambasadama. I svi su presretni kada se kvalifikuju da budu stanovnici zemlje koju su izabrali.

I tako raste broj stanovnika BiH svake godine – k’o u Kanadi, i niko se ne boji da će jednoga dana, koji niko dobronamjeran ne želi, broj stanovnika BiH drastično pasti do tamo neke godine koju statističari predviđaju.

Eh, da mi je Bosna k’o Kanada, pa da se vozim satima, stotinama kilometara a da nigdje nema graničnih prelaza, stajanja i nepotrebnih gužvi.

Za udžbenike pitate?

Sanjam, udžbenici, mudre knjige naše bosanske, uče buduće generacije istoriju države, pošteno i istinito, onako kako je bilo, a ne kako to odgovara svakoj naciji i njenim liderima. Istorija ima svoje zakone kako se piše. I to svi znaju ne samo u Kanadi. Već stotinama godina se svugdje u svijetu pišu istorijske knjige po svim pravilima koja nauka, a ne politika nalaže.

Priznajem da ne znam koje se sve himne pjevaju na prostorima BiH i koliko ih to mi ukupno imamo. Samo znam da sanjam da se svugdje u BiH pjeva jedna i jedina himna BiH, na svim velikim sportskim događajima, k’o u Kanadi, gdje cijela dvorana pjeva, riječ po riječ, tačno i muzikalno, jednu himnu.

I svi ti predstavnici nacija zastupljenih u Kanadi, pod jednom jedinom zastavom Kanade stoje mirno, dostojanstveno i ponosno pjevaju himnu zemlje koja ih je primila. I grle se i ljube i vesele, svi ti različiti kada njihova Kanada pobjeđuje.

Eh, da su snovi realnost, pa da mi Bosna zaista bude k’o Kanada, pa da nam svima bude lijepo, i ovdje i tamo, i svugdje gdje žive ljudi.
(Moja BiH)