Piše: Senadin Lavić 


Valjalo bi konstruirati jedan “relaksirajući” silogizam koji je po strukturi sličan hipotetičko-kategoričkom silogizmu da bi podsjetili etnovizionare i konzervativce na logičku formu implikacije (implicatio), a sve u vezi Bosne:

ako p, onda q (p ⇒ q)
p
……………………… (ergo)
q

ili, riječima:

Ako postoji bosanski konj, onda postoji i bosanski čovjek.
Postoji bosanski konj.
Dakle, postoji i bosanski čovjek.

(U ovoj implikaciji se radi o vrijednosno-istinosnom odnosu dva iskaza: p i q. Iskaz je neistinit jedino u slučaju kada je p tačan, a q netačan iskaz. U svim ostalim slučajevima ovaj iskaz je tačan. Modus ponens – potvrdni način.) U formalno-logičkom smislu gledano, ne može valjda biti istina da ima konja, a da nema ljudi!? Čovjek je biće koje imenuje bića i stvari.

Pitanje bosanskog identiteta dugo je gurano pod tepih i tako skrivano. Na taj način je ostalo u potisnutom krajoliku emocija koje se nisu racionalizirale i dovele do govora. Čak je zloglasni Omer-paša Latas pokušavao raditi na nekom objedinjavajućem scenariju za bosanski narod u fazi nestajućeg Osmanskog sultanata, onda Topal Osman-paša na kraju tog carstva, pa Benjamin Kallay u doba Austro-Ugarske monarhije (umro 1903). Ali, od 1918. godine počinje “mračno doba” za Bosnu i Bošnjake, period između dva svjetska rata. Da se ne bi pojavljivali govornici i pitci o ovome pitanju, otvoreno je nepregledno polje zavodećih interpretacija bosanskog bića u znanstvenim disciplinama, književnosti, politici i svakodnevnom životu koje su ometala bilo kakvo govorenje o bosanskom biću, bosanskom identitetu, svijesti o Bosni, bosanstvu ili su navodile u pogrešnom smjeru svako razumijevanje. Moglo se slijepo slijediti konstrukcije o “Turcima”, Azijatima, došljacima, Orijentalcima, Muhamedancima, muslimanima, strancima, Drugima, ali se nije moglo govoriti o bosanskom čovjeku – on ne može biti “bosanski” jer mora/može biti samo srpski, hrvatski, jugoslovenski ili “muslimanski”. Tako su stvorene brojne lažne slike i predrasude o bosanskom čovjeku kroz povijest.

Bosanstvo je politička svijest o Bosni građana dražve Bosne i Hercegovine. O Bosni, bosanskom identitetu, starim Bošnjacima stvoreno je mnoštvo obmanjujućih nakaradnih slika. Spornu povijesnu naviku da “mrežom ličnih odnosa” funkcioniraju, kao navodnu karakteristiku i specifičnost cijelog bošnjačkog naroda, treba potpuno dezavuirati. To znači da građani napokon moraju početi preko državnih institucija osiguravati svoje postojanje i opstanak. U tom pogledu pred njima se postavlja zadatak obnove i razvijanja svijesti o Bosni, povrh etničkih okamenjenih identiteta, religijskih, regionalnih predstava o sebi. Oni bi mogli slijediti metod iz Hegelove Fenomenologije duha i razumijevati svoje postojanje kao povijesno napredovanje kroz postaje svijesti u ideji slobode. Građani Bosne se moraju potpuno koncentrirati na državu Bosnu i Hercegovinu, koju moraju poštovati, čuvati, u njoj razvijati  savremena znanstveno-tehnološka dostignuća. Za to je potrebno obrazovati ljude i razvijati im svijest o državnim sistemima. Oni trebaju čuvati Bosnu od “fildžana” ili “neke teritorije za muslimane”. Opasne bajke o Bošnjacima koji navodno mogu opstati bez države ne doprinose ostvarenju slobode. Ili, drugim riječima, imitiranje svetosavskog nacionalizma ne pomaže Bošnjacima da razvijaju državu u kojoj se od 1990-ih nalaze pod internacionalnim priznanjem, a koju je Husein Gradaščević sanjano sa svojim Bošnjacima i za koju je krenuo u boj protiv sultana. Pa, Osmanlije su osvajači na tlu Bosne, oni koji su uništili Bosansko kraljevstvo 1463. godine. Osmanlije, međutim, nisu bili samo osvajači, nego su istovremeno nosioci jedne nove i moćne civilizacije koja se zasnivala na dugoj povijesnoj tradiciji gradskog življenja. Moguće je da još uvijek postoje pojedinci koji nisu shvatili značaj 12. septembra 1831. godine kada je Gradaščević sa svojim saborcima proglasio autonomiju Bosne!? From political point of view, on je uspostavio vezu s Bobovcem na kojem su stolovali Kotromanići do 15. stoljeća, zatim 1737. pod Banjalukom i današnjim vremenom, te tako pokazao i premostio bosanski put ka slobodi u godini kada je umro njemački filozof G. W. F. Hegel. On je iskazao bosansku državničku svijest kao Bošnjak 1831. godine.

Potpuno smo svjesni da je u drugoj polovini 19. stoljeća u Bosni došlo do, kako to kaže M. Imamović, stapanja narodnosti i religije. Ta činjenica, međutim, ne znači da mi moramo ostati do Sudnjeg dana u stanju etničko-religijske definiranosti i zatočeništva, da ne smijemo ići naprijed u pravno-političkom i kulturalnom definiranju sebe i vlastite zajednice. To ne znači, dakle, da se mi trebamo odreći Bosne! Naravno, taj proces ima svoje povijesne izvore, ali ne podrazumijeva zaborav Bosne, svoje zemlje, svoga narodnog imena, običaja, vjerovanja, jezika i naracija. To znači da nam je apsolutno otvoren put da razvijamo svijest o Bosni u 21. stoljeću i iz toga adekvatnu koncepciju države-nacije kakva je primjerena našem vremenu i jasno odijeljenja od feudalne monarhijske države. Imamo apsoluto pravo da istražujemo vlastiti identitet, da ga propitujemo, da se kritički odnosimo prema pojedinima sadržajima, mitologemama, dogmama, lažima,  obmanama, stereotipima o vlastitoj superiornosti. Narcisoidni etnovizionari i ego trip egzibicionisti obmanjuju da će time ime Bošnjak biti dovedeno u pitanje i da će ga se neko odreći. Narodi se nikada ne odriču svoga imena – ali njihovo ime i postojanje je uvijek u opasnosti ako su izvan vlastite države!

Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne žive niti mogu živjeti kao izolirane i nepovezane narodne grupe. Oni su dio međuljudskog konteksta postojanja u kojem oblikuju i definiraju svoje postojanje kao nešto specifično. Oni ne mogu biti izvan širih političkih i egzistencijalnih zajednica današnjeg svijeta koji je uređen prema poretku nacija-država. U Bosni oni su povezani bosanstvom iz kojeg dolaze… Danas od ukupnog broja samo manji dio, naprimjer, Bošnjaka živi u Bosni. Većina Bošnjaka živi izvan Bosne u različitim kulturnim i političkim sistemima. To da je danas više Bošnjaka izvan Bosne nego u Bosni jeste bolna činjenica koja izaziva emocije, s jedne strane, i traži racionalne odgovore, s druge strane. Ta činjenica, između ostalog, svjedoči o stravičnim progonima bošnjačkog naroda iz Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne tokom 19. i 20. stoljeća. Od emocija nemamo ništa u ovom pitanju. Najteže pitanje za sve nas danas je kako usmjeriti i harmonizirati postojanja u ova dva konteksta. Prvo, šta je razumijevanje bošnjaštva u Bosni i kako ga dalje razvijati u okviru bosanske države? To je bosansko pitanje par excellence. Drugo i isto tako teško pitanje jeste: Kako razumijevati Bošnjake izvan bosanskog konteksta i očuvati njihov identitet širom svijeta? Bošnjaci u Bosni rade na jačanju državnih institucija i preko njih razvijaju svoje nacionalne i narodne potencijale. Njihova je politička filozofija bosanstvo. Bošnjaci izvan Bosne rade na svome narodnom identitetu, energiju crpe iz postojanja Bosne i uključuju se u državni sistem država u kojima žive kroz obrazovanje, ekonomiju, kulturu. Njima  je izuzetno važno bošnjaštvo…

Valja jasno istaći: Ako ne bude uređene i organizirane države Bosne i Hercegovine, onda Bošnjaci u Bosni i izvan Bosne neće imati svjetionik i oslonac prema kojemu će se usmjeravati i živjeti kao kulturna i politička forma. Zato se često čuje apel bošnjačkih predstavnika sa svih strana svijeta da se država pobrine preko svojih institucija za bošnjački narod u raseljenju i dijasporalnoj zajednici. Pitanje identiteta Bošnjaka, naprimjer, u Turskoj ili SAD-u i Kanadi, državama u kojima danas žive milioni Bošnjaka, mora biti postavljeno i kao bosansko i kao bošnjačko pitanje u punom kapacitetu. Država Bosna i Hercegovina ima nesumnjiv interes da se poveže s građanima bosanskog porijekla koji žive širom svijeta. Znanje o tim građanima je apsolutno korisno, potrebno, moralno i strateško za potrebe države. Ako ti ljudi danas žive u najrazvijenim državam svijeta, onda treba pretpostaviti da oni na neki način sudjeluju u procesima koji su korisni i važni za njihovu matičnu državu ili državu porijekla. Država bi u tom slučaju iz znanja o njima radila na ostvarivanju saradnje i dostizanju modernih znanstveno-tehnoloških, kulturnih, političkih ili ekonomskih dostignuća savremenog čovječanstva. Dakle, bošnjačka i bosanska dijasporalna zajednica širom svijeta, koja je doista višemilionska, mogla bi biti onaj važni pokretački faktor cjelokupnog bosanskog razvoja. Ona bi svojim znanjem i vještinama, kao  najvažnijim kapitalom današnjice, mogla bitno doprinijeti uzdizanju bosanskih i bošnjačkih potencijala. Ona možda treba imati jaču svijest o važnosti postojanja organizirane i demokratske države Bosne i Hercegovine, u odnosu na ljude koji danas žive u Bosni kao  zarobljenici etnopolitke i hegemonijskog nacionalizma prvih susjeda. I jedni i drugi moraju shvatiti važnost postojanja bosanske države.

Bosanska politička filozofija podrazumijeva izgrađen bosanski identitet Bošnjaka i razvijanje njihovog bošnjaštva ili narodnog identiteta bilo gdje u svijetu. Bošnjaci u regiji ne bi trebali da se plaše bosanstva i bosanske političke filozofije. Oni bi, štaviše, trebali da budu vrlo sretni ako bi se taj povijesni zahtjev što prije ostvario kroz jasnu i prepoznatljivu formu, jer bi time imali političko izvorište misli o Bosni i Bošnjacima. Sasvim je povijesno uočljivo da bez takve bosanske političke filozofije Bošnjaci u Bosni  i regionu postaju predmet raznih političkih zamisli, manipulacija i velikodržavnih “računa” prvih susjeda. To znači da će Bošnjaci u susjedstvu Bosne biti odani građani državama u kojima žive, ali da će tražiti od tih država (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Kosovo, Makedonija, Turska) da im osiguraju državna prava koja čuvaju njihov narodni, vjerski ili jezički identitet. To ne smije biti problem uz poštivanje demokratskih procedura i vladavinu prava po čemu su svi građani ravnopravni u jednoj državi. Za to ostvarivanje prava važno je postojanje jake države Bosne i Hercegovine koja bi mogla s državne ili nacionalno-bosanske razine u internacionalnom poretku da vodi brigu o identietu i pravima ljudi koji potiču iz Bosne i Hercegovine ili su dio starog, autohtonog bošnjačkog naroda na prostorima koji su tokom povijesti postali dijelovi drugih država u regionu i šire (naprimjer, Makedonija, Turska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora…). Međudržavnim ugovorima se ostvaruje podrška bošnjačkim građanima drugih država u regionu. Nije potreban “dogovor naroda”, nemaju se šta dogovarati Bošnjaci i Srbi, jer je svijet uređen kao zajednica država-nacija u kojem se živi uz poštivanje razlika. Danas se između država vode razgovori, pregovori i dogovori. Dakle, država je faktor internacionalnih odnosa i ona je odgovorna da se čuvaju razlika i različitost kao povijesna bit ljudskog života u zajednicama. Svaki pokušaj da se naprave homogene jednodimenzionalne zajednice direktno vodi u zločin i poništavanje razlike.

Zbog svega prethodno rečenog, neopisivo je važno postojanje humanističkih i društvenih znanosti u Bosni. Sasvim je sigurno da bi se povijesni procesi drugačije odvijali i društvene pojave drugačije razumijevale da su od 19. stoljeća postojale institucionalizirane forme društveno-znanstvenog mišljenja i obrazovanja. Mnoge pojave i procesi bi se kretali u drugom smjeru i rezultirali drugačijim rješenjima. Bez tih znanosti danas je nemoguće razmišljati o budućnosti Bosne. Društvene znanosti su važne za društvenu orijentaciju grupa i pojedinaca, interpretaciju pojava, razumijevanje društveno-povijesnih procesa, pravljenje socioloških analiza društvenog stanja itd. Od neprocjenjive je važnosti za jedno postgenocidno društvo koje ne može da se oslobodi ratnih trauma, autoritarnosti, etnofaulizma, pauperizacije i depopulacije stanovništva. Ono što je za nas posebno bitno jeste opis i analiza društvenog stanja, razlikovanje društava, komparacija društava iz feudalnog doba i današnjeg vremena, razumijevanje savremenog društva, praćenje migracijskih procesa i pauperizacije stanovništva. Kada se potkopaju filozofija i društvene znanosti, kao discipline uma i slobodnog kritičkog mišljenja u jednom društvu, onda konzervativci, radikalni sveštenici i politikanti počinju svoju anticivilizacijsku interpretaciju društvenog život ljudi i stvaraju ahistorijske košmare za milione ljudi.


* Senadin Lavić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu

 

 

 

(nap)