ako je Švedskoj. Ta zemlja nije ratovala više od dvjesta godina. Nije preko nje preš’o ni Švabo, ni Austrijanac, ni Turčin, ni Talijan, ni Francuz. Niti su izmiješani kao mi. Ma čini mi se nema zemlje gdje je narod više izmiješan a gdje je opet svako za sebe kao kod nas. A u Švedskoj žive samo Šveđani.

l izbjeglice kada dođu u ovu zemlju i dobiju azil i državljanstvo izjašnjavaju se kao Šveđani. Moja je nana u svom životu doživjela tri rata. Dva svjetska i ovaj posljednji, mimosvjetski, mimo svega prijašnjeg i dosadašnjeg. Uvijek je govorila da joj je taj posljednji bio i najgori. Samo je od Boga molila da joj da smrt i da ne gleda strahote oko sebe. Sva životna radost joj je nestala iz očiju; mogao si u njima samo da vidiš tugu i razočarenje. U čovjeka. Mogu Šveđani pričati šta hoće ali da je njima bilo k’o nama bili bi gori. Kažu kako ne mogu razumijeti da smo mi još uvijek, nakon toliko godina rata, podijeljeni. Da se ne možemo dogovoriti, da nam je domovina takva kakva je; ako ćemo iskreno govoriti – nikakva. Kada smo došli kao izbjeglice u ovu novu sredinu samo su nam govorili da zaboravimo šta se desilo, ovdje su svi ljudi isti bez obzira odakle su i imaju ista prava. I naši se bili u početku ufurali u to da smo svi isti. I oni sa školom i oni bez nje, i oni koji su se naradili u našoj dragoj domovini i oni koji nisu prismrdili u preduzeća.

E vala nismo bili isti dole, u Bosni, a brzo se pokazalo da nismo isti ni ovdje, u Švedskoj. Lako je Šveđanima pričati o demokratiji kada se ti imaš s kim dogovoriti, napominjemo mi to često u našim razgovorima. Kulturan je to narod, zna šta hoće a šta neće. Nema nekog trsa ni galame, sve bi čovjek rek’o da su spori, teški, bez temperamenta, bez inicijative a sve opet funkcioniše. Krenuli mi na kurseve švedskog jezika pa pričamo našim nastavnicima, Šveđanima, o bogatstvu koje smo imali, koje smo ostavili. Ispalo da smo svi bili ili privatnici ili imali fakultetske diplome. A tek kako nam je država bila bogata. Ama koja rudna bogatstva imamo, pa šume, pa obradive površine, pa rijeke i jezera, a tek planine, zrak, klima, ma šta poželiš. Bogati, prebogati smo mi bili. I more u kojem je voda topla da se normalno možeš kupati a ne ko ovo ovdje na sjeveru, slediš se čim nogom pipneš vodu. Pa školski sistem, zdravstveni sistem, fabrike, prehrambenu industriju. Sve smo imali. Ovo ovdje u Švedskoj nije ništa šta smo mi imali, ponavlja većina nastojeći na još nesavladanom švedskom jeziku objasniti svojim nastavnicima švedskog jezika koliko su metara store ostavili po vitrinama. Koliko servisa i escajga, na koliko su se spratova zidale kuće, a kako smo se tek oblačili. Ma nije žensko moglo imati obuću u jednoj a tašnu u drugoj boji; sve što je bilo u modi prvo se kod nas pronosalo.

Jesmo mi fino živjeli, većina nas, ali nekada se čini kao da ne opisujemo istu zemlju iz koje dolazimo. Pričamo mi o našem bogatstvu a nastavnici nas gledaju i sažaljivo i sa razumijevanjem. Hoće oni da nas upoznaju i sa svojom historijom. Tvrde da se Švedska unazad nekoliko desetina godina industrijski razvila i da je prije toga bila siromašna zemlja. Pa onda počnu pričati o svom siromaštvu. Te kako je krajem osamnaestog stoljeća milion Šveđana otišlo za Ameriku, te kako se gladovalo, te kako su se gromade stijena vadile iz zemlje da se napravi mala njiva da se u nju može posijati krompir i repa. Te kako puno rade, te kako čuvaju ono što su stekli, plaćaju porez državi da bi školstvo i zdravstvo funkcionisalo.

Djeca se uče u školi kako je Švedska nekada bila jako siromašna i da moraju čuvati ono što su stekli. Te ne treba se rasipati, treba misliti dugoročno, a tek kako treba čuvati prirodu. Sva priroda im je ko jedno zajedničko veliko dvorište za koje su svi Šveđani isto odgovorni. Pričaju Šveđani o hrani i o tome kako se nekada kod njih uglavnom jeo krompir i repa, a danas nema čega nema. Sve to oni naglašavaju stalno ponavljajući i ističući kako su nekada bili siromašni. Postoje muzeji u kojima se čuvaju pisma i fotografije onih koji su izbjegli u Ameriku u potrazi za boljim životom. Uče se nove generacije o nekadašnjem siromaštvu i o teškim vremenima. Ne stide se toga, ponosni su na svoju prošlost i na to siromaštvo koje nije bilo rezultat nesposobnosti nego sticaja mnogih okolnosti. Sjetim se naših lekcija u školi o našim bogatstvima. Ma niko nam nije ni u čemu bio ravan.

Oni pričaju o svom siromaštvu a mi o svom bogatstvu. O metrima stora što su ostali po vitrinama, o neotpakovanim servisima za kafu, o kupovinama farmerki u Trstu. I lako je njima jer ti ne možeš porediti jednu zemlju koja je od siromaštva stvorila veliko bogatstvo sa zemljom u kojoj su pojedini siromasi ratovima postajali bogataši i mijenjali mjesto sa bivšim bogatašima koji su gubili sve. A priroda u toj našoj divnoj zemIji gdje se vrše velike smjene vlada ispade ničija i svačija.

Šta nas briga šta će sa tom prirodom biti za pedeset godina.

Daj meni danas, a poslije mene neka bude potop.

Knjiga “Mi, dijaspora II”/Senada Bešić

(Moja BiH)