Srđan Vuletić proteklih dana živio je i disao u ritmu Sarajevo Film Festivala. Jedan od najboljih bh. reditelja, bio je član žirija za Takmičarski program „Evropski kratki film“, a pratio je, koliko je uspio, i ostale sadržaje SFF-a.

U intervjuu za „Dnevni avaz“ Vuletić ističe da je za njega svaki aspekt Festivala uživancija.

– Od gledanja filmova, susreta s kolegama, poslovnim partnerima, pa sve do jednostavno uživanja u festivalskoj atmosferi koja je ove godine zaista sjajna – kaže Vuletić.

Moguća nominacija za Oskara

Jeste li ove godine imali težak posao kao član jednog od žirija? Kako biste inače ocijenili kvalitet 25. SFF-a?

– Ovdje je važno reći da žiri Evropske Filmske Akademije ocjenjivao ne samo filmove iz regionalne selekcije već također i EFA-inu selekciju filmova iz cijele Evrope. Nagrada je izuzetno važna – kandidatski status za nagradu EFA, te moguću nominaciju za Oskara. Radostan sam, jer je selekcija bila dobra i mi kao žiri mislim da smo donijeli pravu odluku dajući ovu nagradu francuskom filmu „Pretjerivanje će nas spasiti“.

 Vi ste uz Festival od njegovih početaka. Sigurno ste ponosni na njegovih 25 godina? A možda imate i neku kritiku?

– Nisam ponosan, već preponosan što sam bio dio početaka ovog festivala. I od prvog ratnog kina, raznih dana filma u opkoljenom gradu pa onda do prvog ljetnog Sarajevo Film Festivala. Zaista je sjajno to što je ovogodišnje izdanje zaista sjajno u svakom svom segmentu. Što se tiče kritika, nemam ih previše i reći ću ih ljudima koji sad vode SFF. Jedna stvar koja mi nedostaje je mjesto na kojem će se moći naći svi gosti Festivala u isto vrijeme. što je nekad bio slučaj u kinu „Meeting Point“. Sada je toliko programa, sekcija, koji svi imaju svoje protokole da, vjerovali ili ne, vrlo često ne stignem vidjeti svoje prijatelje koji dođu na Festival.

Teme, dileme, prepucavanje

 Nakon što se spusti festivalska zavjesa i gosti se vrate svojim kućama, gdje mi ostajemo? Kako Vi doživljavate danas stanje u BiH i regionu?

– Nažalost, mi ostajemo sa svojim dilemama tipa – kako je moguće da BiH izdvaja najmanje novca za film u Evropi, kako je moguće baš toliko odsustvo ikakve vizije vezano za kulturnu politiku i preko svega toga stalno smo kao u nekom predizbornom ciklusu gdje sva ova pitanje, teme i dileme su zapravo samo sredstvo za neko stranačko prepucavanje. Dakle, stanje u regionu, a pogotovo u BiH, doživljavam kao neku parodiju života kakav bi on zapravo trebao biti.

Za ovu godinu ste najavili snimanje filma „Gym“. Šta se dešava s tim projektom?

– Da, projekt „Gym“ je u fazi pretprodukcije, obavili smo dosta radova na pripremama za film. Iz producentskih razloga pomjerili smo snimanje za april iduće godine i vjerujem da neće biti daljnjih pomjeranja termina snimanja.

 Serija „Frust“, za koju ste pisali scenarij, predstavljena je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u okviru „CineLinka“. U kojoj je fazi danas?

– Nakon predstavljanja na prošlogodišnjem „CineLinku“ proveo sam prethodnu godinu pregovarajući sa zainteresovanim stranama i na kraju sam se odlučio da sarađujem s kompanijom „Joyrider“ iz Budimpešte. Kompaniju vodi Gabor Krigler, dugogodišnji kreativni producent HBO Centralna Evropa i oni od sada rukovode svim poslovima u vezi s razvojem i produkcijom serije. Nadam se da će tu biti vrlo zanimljivih i lijepih vijesti u vezi s ovim projektom.

Možda Vi, ustvari, imate najaviti nešto treće?

– Pitate me jer ste vjerovatno već čuli da sam obavio pregovore o projektima poslije filma „Gym“. Pa evo, mogu vam i potvrditi da sam dogovorio još dva projekta. Jedan je u Crnoj Gori, drugi je u Sloveniji. O detaljima ne bih sad govorio. Jednostavno se desilo da sam u ovoj preogromnoj pauzi između rada na filmovima pokrenuo niz projekata i sada svi oni nekako sazrijevaju u isto vrijeme.

Moji omiljeni reditelji

 Otkrijte nam top 5 Vaših omiljenih filmova

– Nemam omiljene filmove, imam omiljene reditelje i ta lista se stalno mijenja, povećava. Moram priznati da mi je jedan od omiljenih reditelja upravo Ruben Ostlund, čovjek koji je predsjedavao žirijem na ovogodišnjem SFF-u. Hajde da se ne gađamo klasicima tipa Kubrick, Chaplin, Preminger, Lang.

Evo vam lista nekih od mojih omiljenih aktivnih reditelja – Ostlund, Payne, Allen, Ceylan, Villeneuve i svi ljudi koji rade na seriji „Black Mirror“

 I na koncu, kako biste opisali sebe u riječi?

– OK lik skroz.

SFF iz Sarajeva izvlači ono najbolje

 Šta SFF, mimo filma i umjetnosti, znači za Sarajevo i BiH?

– Više puta sam od naših lokalnih ljudi tokom ovog festivala čuo rečenice tipa: „Joj, da hoće trajati jedno sedam dana duže“, pa sve do: “Da hoće trajati šest mjesece“. Stranci su opet oduševljeni i stalno pitaju da li je ovako stalno u Sarajevu. SFF, jednostavno, ima moć da iz Sarajeva izvuče ono najbolje na svim nivoima. Ljudi su prijatniji, srdačniji, veseliji. Grad je umiven, uzbudljiv i prijatan. Dakle, tokom SFF-a Sarajevo nekako uvijek predstavi neku bolju verziju sebe. Ostaje pitanje zašto ne možemo zadržati taj standard i van SFF.

Više para za janjetinu u nekim institucijama nego za film

Neki od Vaših bh. kolega smatraju da je film kod nas na izdisaju. Imate li i Vi takvo mišljenje?

– Moje mišljenje je da se definitivno mora nešto poduzeti. Filmadžije traže nekoga s kim će povesti smislen dijalog o temi budućnosti kinematografije u BH. Mi svaki dan čitamo u novinama da se veći iznosi daju, maltene, za janjetinu i kafu u nekim institucijama ili tako neki smiješni troškovi nego za filmove. Možda ti ljudi misle da račun za janjetinu predstavlja bolje neku državu nego filmovi. Situacija je do te mjere bizarna da se mora definitivno nešto preokrenuti u korist filma. Najavljeni fond na nivou Kantona Sarajeva je možda prvi u nizu tih poteza koji će pomoći.

 Ipak, optimista sam…

 Kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u svakodnevnom ste kontaktu s mladima. Žele li Vaši studenti napustiti BiH?

– Sigurno je da su studenti svjesni situacije u BH i da možda ovo nije najbolji mogući ambijent za ostvarivanje njihovih projekata i ambicija. Oni, nažalost, vide da i njihove starije kolege poput Danisa Tanovića rade vani. S druge strane, priče koje oni sada žele ispričati su vezane za ovo podneblje, ovaj mentalitet. Ipak, optimista sam da će oni u križanju svih ovih stvari naći način da urade makar svoje prve radove ovdje.

 

 

(avaz)