ULICA SJEĆANJA

Te noći ugasilo se i posljednje svjetlo u našoj ulici. Ostali smo sami na prozoru, gledajući u mrak, surovu istinu, realnost. Naša ulica je ostala prazna. Svi su otišli. Dječiju graju sa igrališta zamijenili su laveži pasa lutalica. Vesele poznanike zamijenila je tišina kraja, a nas… Nas na petom spratu ulice Sjećanja 6/17 iznenada je dotakla misao. Misao o nama koji smo ostali. Zapitali smo se jesu li svi drugi zaista tako daleko otišli ili je možda, barem neko, ostao da čita ove noći uz svijeću?

Obukli smo se i krenuli sa fenjerom u ruci. Putem koji vodi do kraja. Kraja naše ulice, ali i kraja svake mogućnosti da će neko ostati. Gledali smo sjetno prozore na kojima su plesale sjene. Tu dole, odmah ispod nas, jasno se moglo vidjeti kako novopečeni roditelji plešu sa svojim djetetom u naručju. Baka sa drugog sprata ljuljuškala se u svojoj fotelji i čitala. Bilo je to djelo „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“. Nismo je željeli prekinuti. Niti upitati je li ona zaista tu ili nam se kao i ranije samo pričinjava.

Na kraju ulice u kući broj 7 stanovala je velika porodica. Generacije na dva sprata. Nekoć su nam priređivali pravi haos kada počnu njihova slavlja. Sjene sa momačke večeri najmlađeg sina i dalje su pjevale na balkonu. Iznenada kao da je nešto bljesnulo u kućici za pse pored velike kuće na kraju naše ulice. Prišli smo bliže. I dalje je jasno bljeskalo.

Pružila sam ruku i iznenada iz kućice je izašlo maleno krzneno stvorenje. Nešto nalik na psa, a opet nešto sićušno poput kakve ptice. Drhtalo je od straha i hladnoće, ali je i dalje sijalo. U njegovim očima blistale su zvijezde. Pitala sam se kako pristupiti tom stvorenju. Pomilovala sam ga i začudila kada sam od njega dobila jedno maleno „hvala“.

Gledala sam u zvijezde koje sijaju u tim očima i pomislila: „Mora da sanjam. U ovoj ulici već odavno nema nikoga s kim bi čovjek mogao razgovarati. A kamoli ovdje, u psećoj kućici. Ipak, pokušala sam da upitam ko je on i šta radi ovdje?

„Ja sam Nada. Čekam vlasnike da se vrate po mene“.

„Ali, ko si ti, šta predstavljaš? Ko su tvoji vlasnici?“ Pokušala sam nestrpljivo saznati.

Činilo se da sam je prestrašila pa se brzo povukla nazad u kućicu i zaklopila svoje sjajne oči. Shvatila sam da je ona posljednja ostala u ulici. I da je vrijeme da krenem kući i ja.

Vraćala sam se prečicom preko dječijeg igrališta. Sjene mojih vršnjaka igrale su lastiš, dodavale loptu drugovima. Smijali su se i mahali mi. Jednog od njih sam i prepoznala. Ostavio je košarkašku loptu i upitao: „Zašto i ti ne dođeš“?

Mahnula sam i nasmijala se, pruživši korak ka svojoj zgradi. Komšije su mahale sa balkona. Ćamka sa drugog sprata ispijala je šolju kafe, iako je već odavno prošla ponoć. Kada me vidjela ostavila je šolju na stolić i rekla: “Je li dijete, šta ti čekaš“?

Na krovu su sjene sadile cvijeće. Bila sam uvjerena da sanjam, jer nikada na krovu nismo imali takvo nešto. Požurila sam uz stepenice i došla u naše potkrovlje. Uzela sam merdevine i otvorila prozor koji vodi direktno na krov. Izašla sam gore na sami vrh. Tamo gdje nikada ranije nisam bila. Nije ih bilo.

Nijedne sjene koja je sadila cvijeće. Sjela sam na krov i gledala. Ulicu Sjećanja u njenom punom mraku. Ipak, učinilo mi se kako maleno stvorenje sa kraja ulice dolazi. Ovaj put zrakom. Sletjela je tik pored mene i šapnula mi: „Nismo sami“.

„Kako to misliš?“ Upitala sam je, suzdržavajući se da ne zaplačem.

„Pronašla si me, a ja sam pronašla tebe i zajedno možemo posaditi moje sjeme ovdje na krovu. A onda kada naraste cvijeće, u svim šarenim bojama, možda se i vrate, svi. Moji vlasnici, tvoja porodica. Komšije iz zgrade prekoputa. Možda se vrati i on!“

Suze su preplavile moje lice i iznenada, baš poput u bajkama, iz nje su počele rasti lale, ruže i ljubičice, maslačci, suncokreti. I baš kada sam pomislila da dotaknem latice jednog od njih začula sam njegov glas: „Hei, vrijeme je buđenja. Trebamo krenuti“.

Dok smo izlazili iz zgrade osvrnula sam se ka krovu i gore, baš iznad našeg prozora vidjela sitno lišće, na granama kako se vijori na vjetru. Gore, iznad našeg potkrovlja u Ulici Sjećanja 6/17.

Sara Velaga, Jajce

……..

(Priča “Ulica sjećanja” uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu “Priče iz komšiluka 3” i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)