Piše: Senada Bešić

Davno je bilo kada su njene oči sjajile životnim sjajem. Kada su se njene usne širile u veseli osmijeh dok je posmatrala svoje najdraže. Davno je bilo kada se njeno tijelo sa žurbom i poletom kretalo u kući među poznatim stvarima pripremajući meze, večere, sa radošću dočekujući drage goste, prijatelje, komšije. Davno je bilo kada su njene ruke sigurno i spretno peglale košulje svom jedinom sinu i kada ga je ispraćala do avlijskih vrata ponosna na njega, na njegovu mladost i ljepotu.

Davno je bilo kada je imala osjećaj da diše punim plućima, da se grohotom smije, da može da spava dubokim snom, da može da jede a da je svaki zalogaj ne davi u grlu, da može da razgovara sa drugima a da joj se rečenice ne prekidaju dubokim uzdasima, da može da planira vrijeme. Da može da se brine o svom zdravlju, da je nešto materijalno na svijetu može usrećiti, da primjećuje da je proljeće i da sve lista ili da je jesen i da to isto lišće opada, da je nešto postalo skuplje ili jeftinije, da se vlade smjenjuju.

Svakodnevni život već godinama nazor, na muku, na moranja. Samo je vjera u Boga ostala svjetionik u mraku koji je zavladao kada su ga iz kuće i pred ulaznim vratima mu pucali u leđa kada se on okrenuo da joj kaže da se ona vrati u kuću i da će sve biti dobro, da je to samo rutinska provjera.

U tom košmaru toga ranog svitanja je neko odgurnuo u stranu, povukao ruku i uveo u neki autobus; krik i užas ostali su sledeni na njenom licu. Kao u magli je vidjela druge žene i djecu oko sebe sa čudnim, beživotnim izrazima u očima. Nekoj ženi se niz noge slijevala krv dok je u rukama ljuljala veliku lutku i pritiskala je čvrsto na prsa, nesvjesna svoje razgolićenosti u tankoj, ljetnoj spavačici. Djeca rasuta po sjedištima autobusa kao krpene lutke su gledala ispred sebe velikim zaplakanim očima drhteći kao zarobljene ptice.

Sanjam, pomislila je na trenutak, Bože, daj da se probudim i da sve bude samo ružan san. Zrak je bio gust i ljepljiv kao krv, gušio je i pritiskao. Nakon nekoliko dana bez hrane i vode provedenih pod otvorenim nebom, slušajući zluradi smijeh i vrijeđanje pijanih vojnika, lavež pasa i muk raspuštene stoke, plač djece i strepnju žena, slušajući odjek oružja u daljini i šapćući ne otvarajući usta. Ti si jedan, Ti si kadar, samo mi Ti budi u pomoći… vratila se svojoj kući. Nogama teškim kao olovo prešla je nekoliko koraka od avlijskih vrata do kućnoga praga dok su se usne nijemo pomicale po ko zna koji put ponavljajući istu molitvu; Ti si jedan, Ti si kadar.

Dugo je stajala na kućnom pragu tražeći trag njegovog tijela, tražeći neki znak da je ostao živ, da su ga samo ranili. Kada je ušla u kuću vidjela je da ništa nije bilo na svom mjestu. Sve je bilo ispreturano, isprevrtano, prosuto i rasuto, poderano i pocijepano.  Slike sa zidova Iežale su polupane i poderane po podu, otisci stopa vidjeli su se na njenom krevetu. Mehanički, kao robot, počela je raspremati stvari, sklanjati i čistiti oko sebe, stavljajući vodu da se grije da se može oprati, da može otići u grad i raspitati se kod prijatelja i komšija, da može otići u bolnicu i potražiti ga tamo, odnijeti mu čiste stvari da se presvuče, da ga zagrli i osjeti njegovu toplotu i da je on umiri riječima da će sve biti dobro.

Godine su joj prošle u nadi i traženju. Neki su bivši prijatelji samo ćuteći okretali od nje glavu, neki su lagali a neki su je i vrijeđali i govorili da je znala šta joj sin radi. Provocirali su je i prijetili joj ali ona se nije bojala, nikada se nije bojala smrti ali kada su joj jedne noći bacili bombu na ulazna vrata znala je da mora otići. Morala je otići i živjeti da bi mogla njega pronaći i njemu pomoći.

Nizale su se tako godina za godinom u nadi i traganju. A sa svakom godinom koja je prolazila ona je bivala sve manja, sitnija, očiju uvelih i dubljih bora. Kada su se otkrivale nove grobnice davala je krv u nadi da njeni nalazi i podaci neće odgovarati niti jednom od pronađenih leševa. Nadala se da će se on samo odnekud pojaviti jer on je nekuda odveden, zatvoren, on je živ. Samo je dva puta bila u svojoj čaršiji i jednom prošla kraj sada već oronule kuće sa požutjelim, poderanim storama, avlije zarasle u korov sa lancem i kilitom na vratima.

U svojoj samoći u jednosobnom stanu u Švedskoj provodi u tišini dane osluškujući svoje misli i drhtaje uspomena, ne primjećujući kako pod njenim prozorima teče život. Život koji je za nju stao prije toliko godina. Ponekad, dok mičući usnama bez glasa ponavlja Ti si jedan, Ti si kadar, samo mi Ti budi u pomoći, osjeti kao da neka hladnoća prođe uz njeno tijelo i kao da se store na prozorima zanjišu. Pa onda spusti ruke u svoje krilo i s ljubavlju gleda uramljenu sliku sa njegovim likom. l moli svog Boga da joj da snage da izdrži sva iskušenja ili da joj da milost da sklopi oči i nestane sa ovoga svijeta. Ili da joj da znak da je on negdje, živ, u nekom rudniku radi i ne može da joj se javi jer on i ne zna gdje je ona. Pa je onda na trenutak uhvati panika.

Šta će on pomisliti kada dođe kući a sve prazno i zaraslo. Šta bi joj njegov otac rekao. Otac koji je do smrti vjerovao u bratstvo i jedinstvo i koji je sahranjen kao komunista. Držat mu govor umjesto dženaze. Hoće li znati da je do posljednjeg trenutka pokušavala da sačuva sve što je on iza sebe ostavio. Pitanja se nadovezuju. Krši ruke mičući usnama i moleći se da sačuva razum prije nego što ispusti dušu. Moleći se da joj se usliše molitve i da sklopi oči jednom, zauvijek. Da nađe mir.
(Moja BiH)