Obućarski zanat, kao i brojni drugi, neminovno izumire jer se njime više niko ne želi baviti.

– Mladi ne žele naučiti popravljati obuću. Molio sam ih da ih podučim ovom časnom poslu, ali neće ni da čuju – kaže nam Nijaz Gorinjac, jedini i čini se posljednji bosanskokrupski obućar koji u svoju kiosk-radnju na Trgu Alije Izetbegovića svakodnevno dolazi iz 12 kilometara udaljene Bosanske Otoke.

Napuštaju zemlju

U Bosanskoj Krupi radi 12 godina, a zanat je izučio kod Adema Vranića, čuvenog obućara u Bosanskoj Otoci, još 1986. godine.

– Učio sam četiri godine, a onda vanredno polagao u Čelincu kod Banje Luke. Zahvalan sam rahmetli Ademu koji me naučio poslu zahvaljujući kojem svojoj porodici zarađujem hljeb – priča naš sagovornik.

Naglašava kako svakim danom ima sve manje mušterija jer napuštaju zemlju i odlaze trbuhom za kruhom.

– Sve je manje posla kod mene, a tako je i u drugim radnjama. Dolaze mi mušterije s različitim zahtjevima, manjim i većim popravkama. Nekad sam izrađivao novu obuću, ali više ne, jer nemam narudžbi. Može se živjeti od ovoga posla, ali je to preživljavanje. Nije kakva zarada, ali je skromna. Koliko-toliko, pokrijem troškove i obaveze državi jer nastojim ne zalaziti u dugove – kaže obućar Nijaz.

Od pet do 15 KM

Popravke obuće su najčešće od pet-šest pa do petnaestak maraka i uglavnom su to sve vrste popravaka, šivanje obuće, zamjena rajsferšlusa, popravka torbi, đonjenje..

Kao obućar ranije je radio i u Bosanskoj Otoci.

Čizme za borce

– Tokom proteklog rata popravljao sam obuću, čizme za borce kao pripadnik 511. Slavne brdske brigade. Proizveli smo 1.200 pari novih čizama, a popravljali smo i stare – naglašava Gorinjac.

Uzmu, a ne plate

Obućarskim zanatom bavi se više od 20 godina. Kaže kako ima svakakvih mušterija. Neki ostanu dužni, ne plate.

 

(avaz)