Ljetni raspust trinaestogodišnjeg Ognjena Grahovca, dječaka iz Mokreša kod Gradiške, uveliko se razlikuje od onog koga provode njegovi vršnjaci.

Sa bratom i tri sestre, te samohranom majkom Slobodankom, Ognjen čini šestočlanu porodicu, kojoj je prodaja povrća jedini način za preživljavanje.

Popodne, kada jenjaju temperature Ognjen pomaže majci u berbi paprike,paradajza, krastavaca i drugog povrća, klasiranju, pakovanju i spremanju za pijacu. A onda ujutro u pet sati, kada njegovi vršnjaci spavaju , Ognjen sa majkom ide u Gradišku. Tamo ga čekaju ustaljeni kupci. Vremešni ‘Polo’ im je desna ruka, i prevozno sredstvo i prodajni štand.

-Sad u septembru krećem u osmi razred. Idem u školu ‘Sveti Sava’ u Lamincima. Prosječan sam učenik. Ne može se sve stići i povrće i knjiga, pijaca i malo igre. Moram pomoći majci, nije joj lako. Na pijaci zaradimo  tek toliko da možemo kupiti ono najosnovnije. Ali i ne možemo baš sve, mnogo toga nam nedostaje, kaže uvijek nasmijani Ognjen, prepoznatljiv i po frizuri koju ima većina sportista.

Ognjenova majka Slobodanka priznaje da joj je teško i da uopšte nije svjesna kako sastavlja kraj sa krajem. Djeca su joj čestita i pomažu joj. Najmlađa ćerkica ima tek dvije godine.

-Radimo oko tri dunuma povrća. Ima posla uvijek u bašti, treba sve to zaliti, okopati, obrati.Pomažu mi djeca, Ognjen posebno. Borimo se lavovski, nemamo ni svoj smještaj. Ljetos kada je veliko nevrijeme zadesilo Lamince i Mokreš, prozor je pao i okrznuo Ognjena. Prestravila sam se, ali imali smo sreće, priznaje Slobodanka.

I kupci su zadovoljni povrćem koje im iz desetak kilometara udaljenog Mokreša dovoze Slobodanka i Ognjen. Kažu da su vrijedni i pošteni i da su zbog toga omiljeni među kupcima.

-Boljih paprika nema na cijeloj pijaci nego ovdje kod njih. I krastavci su prvoklasni. Uvijek po nešto kupim od njih, znam da je sve svježe i kvalitetno i da sa tih nekoliko maraka pomažem višečlanu porodicu. Uostalom, ko može proći pored uvijek nasmijanog Ognjena a da nešto ne kupi, kaže jedna starija gospođa. Došla je po paprike za nedjelni ručak i vratila se zadovoljna.

Ognjen Grahovac  tačno zna koliko će puta do naredne školske godine doći na gradišku pijacu. Zna i koliko treba zaraditi za spremanje u školu, patike, po koji slatkiš i garderobu sebi i braći. Na pitanje raduje li se novoj školskoj godini, samo sliježe ramenima uz neprestani osmijeh. Priznaje da se zaželio  drugara  i igre, ali da pojačanim radom mora pomoći majci. Treba obezbijediti ogrevno drvo, hranu i sve ostalo neophodno za veliku, ali skromnu peteročlanu porodicu.

-Volio bih da još više mogu pomoći majci, bratu i sestrama. Radim koliko mogu i koliko ima posla. Kad stasam onda ću nam nabaviti sve ono što nam nedostaje. Često razmišljam o tome. Zamišljam i dres Crvene zvezde za koju navijam. Najljepša je Marinova desetka,  kaže Ognjen, najmlađi i najnasmijaniji prodavač povrća u cijeloj Gradišci.

 

 

(AgroSavjet/Boško Grgić)