Sa Lorensom Listom razgovarali smo 15 dana nakon pobjede u skokovima sa Starog mosta. Bio je to, kako reče odmah po proglašenju, njegov posljednji trijumf. Za godinu će preseliti u žiri.

U međuvremenu će mlade učiti skakati. Mostar i Stari most ne smiju ostati bez skakača koji lete poput laste sa najljepšeg luka. Nakon Listinog konačnog “zbogom” ostali su tek Vedad Bašić i Kemal Fazlić. Mladih nema na vidiku. I oni koji imaju hrabrosti, skaču manje rizičnim stilom – na noge. Ikari oduvijek imaju status miljenika grada. Listo je odavno svojim vrlinama osvojio srca sugrađana. Danas, kada je sve iza njega, odmara u rodnom gradu. Nekoliko dana proveo je na Jadranu, a sad tropske, vrele mostarske dane krati u blizini Starog mosta. Svakih pet minuta skače u mali bazen u Tabhani kod Starog mosta.

Društvo su mu tokom naše posjete pravili veteran Haris Peco, mladi skakač Hilmo Pehilj i glumac Saša Oručević. “Tu je kultni kafić kod Žuće Drljevića. Imamo hlad, bazen, dobru hranu… Šta treba još u ovakvom danu? Super je druženje. Ovdje je svako dobrodošao. Dolaze redovno i stranci”, započinje razgovor za Oslobođenje legenda mostarskih skokova.

Prije 15 dana pobijedili ste po 13. put. Izjednačen je rekord Emira Balića, a Vaša karijera je stala. Jeste li prerano donijeli odluku?

– Nisam! Odluka da se prestanem takmičiti davno je najavljena i definitivna. A skakat ću i dalje. Sad sam veteran. Skakat ću revijalno, za potrebe filmova, ponekad možda i poneki počasni skok. Ima kolega koji skaču dok ne zakorače u sedmu deceniju života.

Pobornik treninga

Oduvijek sam pobornik treninga. I dalje sam u teretani, a dok je tako tijelo će služiti.

UŠAO U HISTORIJU/

Koja je među ovih 13 najvažnija ili najslađa titula?

– Ova posljednja. To je kruna karijere. Postigao sam nešto što ne može skoro niko drugi. Ušao sam u historiju i na to sam ponosan. Bila je to borba sa samim sobom. Dan nije bio za skakanje. Sjetite se pljuska…

Kako ste se osjećali kada ste na kraju dana legli u krevet?

– Pomiješala su se osjećanja. Navala radosti i neke tuge ili sjete u isto vrijeme. Više od pola života sam se takmičio. Sad je svemu došao kraj. Bio sam istovremeno presretan zbog uspjeha koji sam ostvario, ali i zbog doprinosa koji sam dao da bi se skokovi podigli na viši nivo.

Može li u bližoj budućnosti Mostar biti grad bez skakača laste?

– Možda se to dogodi, ali i ako bude tako, to neće dugo trajati. Nećemo to dozvoliti. Lično ću se potruditi da ta tradicija dugo živi. Prvi korak je škola skakanja. Uskoro ćemo započeti rad sa mladima. Zimski treninzi će biti u Gradskoj banji, a ljetni na skakaonici Duradžik. Lasta je dio mostarskog identiteta. Mostar bez laste je skoro kao i Mostar bez Starog mosta. Nećemo to dozvoliti. Radit ćemo volonterski. Kod nas se neće plaćati članarina. Mostarci skokove imaju u genima. Ovdje se skače već 500 godina. Bit će skakača. Talenat za skok je važan samo 20 posto. Sve ostalo je trening i rad.

Znamo da je Vaš skakački uzor čovjek koji ustvari nije skakao sa Starog. Koga među kolegama sa kojima ste se takmičili posebno cijenite?

– Da, Jasko Sabljić je bio moj uzor. On nije skakao sa Starog. Među skakačima sa kojim sam se takmičio moram izdvojiti Samira Zukanovića, Harisa Džemata, Armana Puzića, Admira Delića… Svi su se prestali takmičiti dosta prije mene. Njihove odluke me nisu radovale. Uz veću konkurenciju su i moji skokovi morali biti bolji.

image
DANAS, KADA JE SVE IZA NJEGA, ODMARA U RODNOM GRADU/

Emir Balić Vam je bio podrška od samog početka...

– Šta reći za Emira? Čovjek je opjevan. On je ljudska gromada. Dobar čovjek i veliki zaljubljenik u Mostar. Nije on uzor samo skakačima, već i drugim građanima ovog grada.

Jeste li tokom karijere doživjeli težu povredu?

– Bilo je i toga… Dva puta sam lomio palac. Jednom i ključnu kost… Povrijedio sam i pršljen kičme, doživio lakše povrede rebara… Ljekari su jedne prilike nakon prve serije sugerisali da u drugoj ni slučajno ne skačem jer je prst bio slomljen… Nisam ih poslušao. Skočio sam i u drugoj seriji iako sam mogao ostati trajni invalid.

Jesu li skakači i danas privilegovani u društvenoj zajednici kao što su bili u daljoj prošlosti?

– Vjerujem da jesu. Osjetio sam to dosta puta na nekim sitnim stvarima. Ipak, čovjeku bude drago. Danas se skokovi medijski dobro prate. Lično sam dao Bog zna koliko izjava i intervjua, a bio sam i učesnik dokumentarnih filmova. Ljudi me prepoznaju na ulici. Policija me pusti gdje god da me zaustave tokom vožnje… Na šalterima ponekad “imam prednost“, iako se ne smatram važnijim od drugih. Za simpatije ljudi nije potrebno samo dobro skakati. Treba biti skroman i ostati čovjek. Privilegije se ne zarađuju samo na Starom.

O Vašem privatnom životu se malo zna…

– Porodica je moja snaga. Relativno rano sam ostao bez roditelja. Najveći strah imala je rahmetli mama. Kada sam se prvi put takmičio, ona do samog početka nije ni znala da ću skakati. Kada je vidjela u direktnom prenosu da prilazim skakaonici, doživjela je šok. Nikada kasnije nije došla na plato ispod mosta gledati kako skačem. Nisam dozvolio ni kćerki Lani da prisustvuje. Ovo je isuviše opasan sport… Ipak, bez obzira na strahove, podrška je bila baš velika. Moram, naravno, da spomenem i suprugu Dijanu. Ona je, otkako me upoznala, veliki oslonac i podrška.

Imate neobično ime…

– Da. Možda me i zbog toga bolje pamte i lakše zapažaju. Ime je izabrala sestra Larisa.

image
LISTINA PREPOZNATLJIVA LASTA/MUHAMED TUNOVIĆ

Odnedavno ste angažovani i na zip-lineu Stari most…

– To je bila dugogodišnja ideja, koja je konačno zaživjela u gradu. Turisti često imaju želju skočiti sa Starog, ali to ne smiju, jer je naravno preopasno. Zip-line je atrakcija, a ujedno i način da osjete adrenalin. Ljudi odlaze zadovoljni.

Rođeni od djetinjstva

Komentari su pozitivni, a imamo i veliku podršku Turističke zajednice HNK-a. Ponosni smo i što je naš Armin Hadrović nedavno spasio čovjeka koji je u blizini zip-linea pokušao izvršiti samoubistvo skokom sa Lučkog mosta.

Mostar već nekoliko mjeseci trese nogometna groznica. Velež je ponovo u Premijer ligi…

– Iskreno, nisam odavno otišao na neku utakmicu. Ne uspijevam uskladiti treninge i obaveze sa Veležovim terminima. Od malena sam navijač tog kluba i uvijek se radujem dobrim rezultatima. Još kao dječak sa rahmetli ocem išao sam na stadion Pod Bijelim brijegom i navijao za rođene.

 

 

(Oslobodjenje.ba)