Piše: Senada Bešić/Šeher Banja Luka

Kao u šoku i od jada otrovani, puni neke tuge i čemera vratismo se opet sa godišnjih odmora. Jeste da su se baterije napunile suncem i zrakom i jeste da se oćejfilo ćevapima i janjetinom sa ražnja, ali opet nešto fali.

Svaki put kada se vraća duša je praznija, svjesna da udaljenost između nas svake godine postaje sve veća a jaz sve dublji. Vratismo se u živote koje pravimo i sastavljamo kao kockice od uspomena na neko vrijeme koje je prošlo i od prirodne, ljudske, svakidašnje borbe za opstanak. I uvijek fali dijelova, slika nije nikada kompletna.

Boli nas saznanje da se ništa nije promijenilo i da naša draga domovina ne samo da tone dublje i dublje u bijedu i apatiju nego je i zadovoljna situacijom u kojoj je. Nije našoj domovini problem stanje u kojem se nalazi, nekima je izgleda glavni problem dijaspora. A ti neki, htjeli mi ili ne, zabiju nož u leđa onda kada se najmanje nadaš pa čovjek dugo vremena ne može sebi doći.

Krajem Ijeta napisa neko na fantastično zamišljenoj grupi za mržnju svega što se mrziti može, gdje drugo nego na Facebook-u, kako najviše mrzi dijasporu; i to riječima: – Mrš, odakle ste! Krenuše komentari kao da se samo čekalo na ovakvu izjavu. Prostački, glupi, licemjerni, odvratni, stane čovjeku pamet kada počne čitati.

Ne mogu ti takvi koji mrze podnijeti kada dijaspora preko Ijeta dođe, kada naprosto nagrne u svoje stare ili nove čaršije, u ćevabdžinice, kafiće, na janjetinu, na koncerte, na obale rijeka, na pijace, u prodavnice il’ granape, stovarišta građevinskog materijala. Ne mogu podnijeti kada se dijaspora kreće po opštinskim ustanovama u potrazi za dokumentima, kada priupita a što vam je ovo ovako ili onako.

Najgore što naš svijet može sebi zamisliti jeste kada dijaspora postavi pitanje što ovo ne uradite tako kao što se radi u dijaspori. Hoće naš svijet u domovini da za dijasporu uvede pravilo da kada dođemo onda treba da šutimo, da damo ono što imamo viška i onda se vratimo tamo odakle smo došli. To hoće domaći koji eto ostaše u dragoj domovini iz raznih razloga, bez želje da ih nabrajam sada, mada moram spomenuti da se domoljublje kao razlog nalazi negdje na kraju svih razloga.

I samo ako kažeš da se negdje tamo u svijetu tako i tako radi, kao da si onima što mrze dijasporu zdrav zub poteg’o ili ih prstom u oko dirnuo. E, tu se gubi razum. Ama, ko ste vi, zapjene ti takvi, da nama govorite kako ćemo. Pobjegulje, izdajnici, dočepali se dobra sada pa svu pamet svijeta pokupili. Do juče niste asfalta vidjeli a sada nama pamet solite kako ćemo raditi. Što niste branili ovu Bosnu, a i Hercegovinu kada je trebalo. Dok su se oni koji su ostali u domovini borili dotle je dijaspora na vrijeme napustila zemlju i ugodno se smjestila pred TV-ekrane da ponekad pogleda kako se odvija agresija. Pa kada je agresija postala rat (za što je sigurno dijaspora kriva) ušuti se dijaspora, ma niti humanitarne pomoći nije slala, niti je protestovala po svijetu zbog voljene domovine.

A kada se sve na silu zaustavi, dočeka i dijaspora da se oslobodi svojih okova po bijelom svijetu i sa čežnjom i ljubavlju krenu put svojih domova, mezara, čaršija, paljevina, raskopanih jama tražeći svoje najmilije. Ali, šta ih dočeka kao odgovor.

Od onih jadnika što mrze saznaju da dolaze i pametuju i kurče se, a tamo, u dijaspori, ne smiju ni prnuti. Kao da je dijaspora smještena iza žice, u nekim prihvatilištima i jedanaest mjeseci radi ćuteći bez ikakvih prava a kada je jednom godišnje, obično preko Ijeta, puste na slobodu tada pohrli dijaspora u svoju dragu domovinu da se tamo iživljava.

Zabranili bi oni dolazak dijaspore. Nešto se mislim i žao mi je tog našeg svijeta u domovini. Razumijem ja njih.

Nije ni njima lako. Posebno onima koji nisu pobjegli preko granice ali jesu iz sela u gradove.

Sredili ti takvi sebi domovinu. Kada dođeš na odmor ne znaš kuda bi pogledao od Ijepote i miline. Sve čisto, blista, ma ne možeš nigdje papirića vidjeti. Teku naše zeIene rijeke a obale im uređene, sjedneš u tramvaj ili trolejbus u Sarajevu a ono fino ti, milina, miriše na čistoću pa bi se od Ijepote vozao satima. Poštuju se zakoni, pravila, zna se red, a o kulturi ponašanja da ne govorim. Svi su se gradski običaji prihvatili dolaskom u grad, ne samo da su se prihvatili nego i razvili, pa se sada i nekadašnji čaršijski svijet teško uklapa u ta pravila.

Fasade sređene, samo malo ima onih umjctničkih grafita što ih krase da se mogu stranci diviti domaćoj kreativnosti, a trgovci ljubazni, najljubazniji na svijetu. Državne ustanove funkcionišu, šalteraši efikasni i u toj našoj dragoj zemlji je zabilježeno najmanje mita i korupcije jer se ljudi i zakoni poštuju; redovno ti takvi što se busaju u prsa braneći pravo na ljubav prema svojoj dragoj BiH plaćaju obaveze u vidu raznih režija i poreza prema toj svojoj dragoj domovini.

Plaća se potrošena i struja i voda, grijanje, i pretplati se kako bi se investiralo u nešto drugo, značajnije. Ljudska prava se poštuju, o pravima životinja neću ni govoriti, bolje se vratiti kao životinja u domovinu nego kao dijaspora.

Zapošljavaju se ti takvi zahvaljujući kvalifikacijama, sposobnostima, nastoje pomoći jedni drugima ako se negdje javi kriza. A što se tek ti takvi poštuju između sebe. Mladi starije i obratno, žene muškarce i obratno, učenici nastavnike i obratno, bogati one koji su manje bogati i obratno, uspješni one koji nisu puno uspješni i obratno, obrazovani one koji nisu baš puno obrazovani i obratno, zdravi one koji su bolesni i obratno: ma samo se gleda ko je čovjek i ništa drugo nije važno.

Obavljaju oni svoje građanske dužnosti, imaju svoje obaveze i pomno ih izvršavaju, ma sredili sebi državu i kako im ne bi smetalo kada se ti tamo neki što su pobjegli kada je bilo najteže, vrate i počnu zanovijetati. Ne idu ni oni u svoja sela da govore ko šta i kako treba raditi, jer tamo u selu neće nikoga ni zateći, pa šta će i dijaspora dolaziti njima i njima stavljali kojekakve primjedbe. Bolje je da svako ostane tamo gdje je.

Najteže je ipak onima koji su dijaspora pola-pola. Kao Coca-Cola ali opet drugačije. Oni imaju nekoga svoga u inostranstvu, odu par mjeseci i rade na crno pa zarade nešto para i onda fino uživaju u domovinskim čarima, sačuvanim kućama, jeftino kupljenim stanovima.

Ti isti poručuju pravoj dijaspori da malo prestane patiti za domovinom jer postaju dosadni i ako im je baš stalo do domovine neka se vrate. Ti koji su pola-pola ne razumiju ni dijasporu ni svoj vlastiti narod koji se bukvalno pati i organizuje grupe da se kupi hrana za neku porodicu da bi preživjela, da se sakupe pare za neku operaciju.

E ti, pola-pola, ti su mi najgori.

 

 

(Knjiga “Mi, dijaspora II dio”/Moja BiH)