U Bosni i Hercegovini hiljade ljudi uče njemački jezik. S nedostatkom mogućnosti u sopstvenoj zemlji, talentovani mladi iz BiH emigriraju tamo gdje se nadaju da će im biti bolje, zbog čega se cijeli gradovi prazne, ističe se u tekstu na portalu Spiegel Online.

U tekstu se dalje navodi da na kursevima za početnike većina polaznika jedva govori njemački jezik, ali već znaju nekoliko riječi koje će im kasnije biti od koristi, poput “diploma”, “željena plata” i “zahtjev za posao”. Ili čitaju rečenice naglas, poput: “Gospodin Kindler bi želio raditi kao mehaničar”.

Dvadesetpetogodišnji Josip je prošle godine stekao univerzitetsku diplomu iz područja zaštite na radu, a sada uči njemački jezik. Cilj mu je emigrirati u Njemačku, što je prije moguće. Njegova djevojka već živi u Njemačkoj u Ulmu.

Dragana i njen kolega Tarik drže kurs njemačkog jezika za odrasle u školi u Jajcu. Časovi, koji se održavaju nekoliko puta sedmično, izuzetno su popularni jer se mnogi iz grada i okolnih sela nadaju da će emigrirati u Njemačku ili Austriju.

image
Dragana Crnaja, profesorica njemačkog jezika/ Jasmin Brutus

To je fenomen koji je česta pojava u cijelom regionu Zapadnog Balkana. Posljednjih godina zemlje poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Albanije doživljavaju jedan od najvećih mirovnih egzodusa u svojoj istoriji. Loša ekonomska situacija tjera ljude, ali je podstaknuta i raširenim osjećajem da za mlade nema svijetle budućnosti u ovim zemljama.

Plate koje bi kod kuće bile nezamislive

U tekstu na portalu magazina Der Spiegel naglašava se da su vlade širom regiona korumpirane i da loše upravljaju. Sve zemlje regije žele se pridružiti EU, ali Brisel trenutno osjeća zamor od proširenja. Dakle, ako Evropa ne dođe na Balkan, ljudi sa Balkana će morati ići u Evropu. Njemačkoj i drugim državama članicama EU hitno su potrebne medicinske sestre, njegovatelji, informatičari i kvalifikovani zanatski radnici, a tamo se nude plate koje su daleko veće nego na Balkanu.

Nastavnica Dragana uživa u nastavi, ali ima pomiješana osjećanja prema kursu koji predaje.

Zbog “zova Zapada”, mnoge ruralne oblasti na Zapadnom Balkanu postale su raseljene. Mali gradovi su opustošeni, cijela sela su se ispraznila, neke osnovne škole imaju samo šest ili sedam učenika, kuće se raspadaju, a ulice i javne zgrade propadaju.
Slično je i sa Jajcem i okolinom. Od više od 45.000 stanovnika koji su prije rata živjeli u opštini Jajce, danas ih samo oko 27.000 još uvijek živi tu, barem na papiru. Realni broj stanovnika vjerovatno je daleko manji.

Josip sa početka priče živi sa roditeljima i dvije sestre u velikoj kući okruženoj nizom kuća u kojima ne živi niko. Njegov otac Ivica, bravar po struci, kao vojnik zadobio je tešku povredu ramena i zajedno sa suprugom pobjegao u Švedsku 1994. godine, gdje je Josip rođen. Vođeni nostalgijom, roditelji su se poslije rata vratili u Jajce.

image
Josip Štrkalj i njegov tata Ivica Štrkalj ispred svoje kuće u Carevom Polju kod Jajca/ Jasmin Brutus

Ivica nikada nije zažalio zbog svoje odluke da se vrati. Duboko je povezan sa rodnim selom. Istovremeno, dodaje da ovo nije zemlja za koju se borio.

Josip je diplomirao prošle godine i od tada radi kao pripravnik u jednoj privatnoj kompaniji za obradu metala u Jajcu. Ukoliko bude imao sreće, kompanija bi ga mogla zaposliti kada mu se pripravnički staž završi na jesen. Ali nema šanse da će naći posao negdje drugdje, poput lokalne elektrane. “To zahtijeva veze”, kaže on.

Razgledao je ponude za posao u južnoj Njemačkoj i posjetio rođake u Stuttgartu kao i svoju djevojku Valentinu u Ulmu, koja radi u slastičarnoj. Sada mu je cilj podići poznavanje njemačkog jezika na nivo „C2“, tako da može dobiti posao u Njemačkoj kao inženjer zaštite na radu.

Područje oko Jajca, ali i cijela BiH kao i region Zapadnog Balkana, predstavljaju kontrast između propasti i napretka. Mnogi emigranti troše svoje zarade na izgradnju velikih kuća na Balkanu. U tim kućama borave samo jednom ili dva puta godišnje, mada je moguće da će se ovdje vratiti kada odu u penziju.

Autor teksta navodi primjer sela PodmilaČje u kome živi još samo 100 od prvobitnih 700 stanovnika. Jednom godišnje, hiljade ljudi dolazi u crkvu u selu. Ali, svuda oko sela korov pokriva napuštene kuće. To je mjesto tihog i jezivog propadanja.

image
Kata Tankuljić sa sinom Ivanom/ Jasmin Brutus

Slavko i Kata žive sa svoje dvoje djece Ivanom i Lucijom na samom kraju sela, na prostranom brežuljku. Njihov stari dom je u ratu uništen, a novi su izgradili kad je rat završio. To je idilično imanje, sa velikim voćnjakom, sopstvenim izvorištem mineralne vode i fantastičnim pogledom na dolinu.

Dvadesetogodišnjem Ivanu se sviđa život ovdje. On je profesionalni fudbaler. Igra za klub u Jajcu. Često je odlazio u Njemačku ali ga veoma brzo uhvati nostalgija čim ode tamo. Smatra da je Njemačka previše uređena, s nedostatkom spontanosti. Ipak, vjerovatno će otići u München, gdje se nada da će potpisati profesionalni ugovor sa klubom München 1860.

I njega muči situacija u BiH. Ali kaže da bi sve mogao podnijeti da toliko njegovih prijatelja već nije otišlo, da ga nije strah da će ostati sam. Da nema “zova Zapada”. Njegova majka je tiha i pažljivo ga sluša.

“Vratiću se jednog dana, siguran sam u to”, kaže Ivan, pokušavajući uvjeriti majku. Ali ona mu ne vjeruje. “To mladi ljudi uvijek kažu”, zaključuje se na kraju priče o problemu odlaska mladih iz BiH koji muče ovu zemlju godinama unazad.

 

 

 

 

(Moja BiH)