Piše: Ljupko Mišeljić

Da je Bosna i Hercegovina mirna i uređena demokratska zemlja, Narodna skupština Republike Srpske barem bi šest mjeseci oklijevala da uvrsti u dnevni red temu preglasavanja člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske o slučaju zvani Pelješki most. Potom bi i najmlađi među poslanicima zavapili da Neum uopšte nije teritorija Republike Srpske i cijela bi stvar bila prekinuta na vrijeme.

Ovako, dovoljno je bilo da Milorad Dodik s govornice najvišeg tijela zakonodavne vlasti zagalami na neke narodne poslanike pa da vladajuća većina odjednom shvati kako je Neum srce Republike Srpske, a Pelješki most njena arterija.

Da ne bude zabune, tema rasprave Narodne skupštine RS uopšte nije bila gradnja Pelješkog mosta, jer kakve veze Republika Srpska ima sa obalom, pogotovo bosanskohercegovačkom; već zaštita srpskog člana Predsjedništva BiH u slučaju da bude preglasan u Predsjedništvu BiH kada se bude razmatralo da li BiH treba da tuži Republiku Hrvatsku zbog gradnje Pelješkog mosta.

Zemlja koja ne zna da ima more

Da je Bosna i Hercegovina mirna i uređena demokratska zemlja, građani i građanke ne bi Neum posmatrali kao jeftinu destinaciju za odmor. To ne znači, prvenstveno, da bi ljetovanje na bosanskohercegovačkoj obali bilo skuplje, nego da bi Neum bio u rangu s drugim odmaralištima na Jadranu. U tom slučaju, građanima i građankama Bosne i Hercegovine vjerovatno bi bilo svejedno da li će ljetovati na bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj, crnogorskoj ili nekoj četvrtoj obali koja nije albanska.

Najbitnije od svega, građani i građanke BiH tada bi u Neum išli bez pasoša, autoputem ili željeznicom. I još bi birali da li će ići autoputem ili željeznicom. No, s obzirom da Bosna i Hercegovina nije mirna i uređena demokratska zemlja, gotovo da nema političkog subjekta koji bi u tom smjeru odveo raspravu o budućnosti bosanskohercegovačke obale, znanu kao slučaj “Pelješki most”.

Kroz koju godinu, kad Pelješki most bude izgrađen i kad autoputa i(li) željeznice do Neuma ne bude, ispast će da je Hrvatska glavni krivac za nerazvijenost bosanskohercegovačke obale. Tek će poneki narodni predstavnik pomisliti, valjda zbog udara glavom u plafon službenog Audija na Svitavi, koliko su uski bili njihovi vidici kad nisu mogli sagledati ni dvadesetak kilometara dugu obalu i njene potencijale. Naravno, pod uslovom da narodni predstavnici do tad ne budu imali tolike mjesečne naknade da zaborave da BiH i zemlje u regionu uopšte imaju svoju obalu.

Činjenica je da lokalne, kantonalne, entitetske i državne vlasti još uvijek nisu napisali značajnu ili ikakvu konkretnu strategiju o razvoju bosanskohercegovačke obale. Da bi ispravili tu grešku, građani i građanke Neuma i Federacije Bosne i Hercegovine moraju konačno shvatiti kakva je i kolika odgovornost koju prebacuju političkom rukovodstvu koje nerad, bezidejnost i letargičnost krije iza stavova Republike Hrvatske i njenih nazovi vitalnih nacionalnih interesa. Potom i preuzeti tu odgovornost, jer očito to mogu uraditi samo civilne inicijative, udruženja građana i građanki, a tek potom turističke i marketinške agencije, sve dok političkom rukovodstvu Hrvata u BiH ne postane jasno da im za put u Hrvatsku ipak treba pasoš.

Neko će korektan reći da su političari u BiH primorani da razgovaraju o onim temama koje se ne tiču njih lično i o onome s čim nisu lično povezani, dok će neko maliciozan primijetiti da im onda preostaje samo da pričaju o glupostima. No, nije uvijek baš tako. Tema njihove rasprave uopšte ne bora biti glupa, oni će svakako seiriti.

Tako je i Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz entiteta Republika Srpska, raspravljajući o Pelješkom mostu, poveo još jednu diskusiju o onom što naizgled podsjeća na vitalni nacionalni interes. Galameći na narodne poslanike, demonstrirajući silu i autoritet koji mu daje mjesto u Predsjedništvu BiH, mjesto predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata i tutora predsjednici i premijeru RS, Milorad Dodik obećao je Narodnoj skupštini RS (sic!) da će od septembra svakoj porodici sa tri novorođenčeta biti otpisan kredit od 30.000 KM (15.000 eura). Bilo bi tužno da nije pretužno to što član Predsjedništva BiH obećava Narodnoj skupštini RS da će biti ono što tek NSRS može da izglasa.

Socijaldemokratija na nedjelu
Da je Bosna i Hercegovina mirna i uređena demokratska zemlja, ne bi bilo političara koji bi se usudio da nonšalantno poput Milorada Dodika kaže: za jedno novorođenče otpisaće se 10.000 KM (5.000 eura) kredita, za drugo novorođenče 20.000 (10.000 eura), a za treće 30.000 KM (15.000 eura). Nema te uređene, mirne i civilizovane demokratske zemlje, ili barem ne bi trebalo da je bude, u kojoj bi jedan visoki zvaničnik s govornice najvišeg zakonodavnog tijela poručivao: rađajte pa da vam otpisujemo kredite. Koji bi visoki zvaničnik koji drži do sebe uopšte isticao da, u zemlji kojom vlada nešto manje nego što je prosječan rok otplate kredita, nije moguće zamisliti život bez kredita?

Da ne bude zabune, nema mladog bračnog para koji planira porodicu a kome 30.000 KM (15.000 eura) ne bi dobro došlo. To bi već ličilo na neku vrstu podrške i pomoći mladima, jer riječ je o vrijednosti kredita za automobil ili garsonjeru u predgrađu Banjaluke. I to bi bila pozitivna mjera, a ipak ništa više nego preduslov za pronatalitetnu politiku. Pod uslovom da se otpisuju i krediti koji u cjelosti ne prelaze 30.000 KM (15.000 eura).

Kad bi takvih bračnih parova bilo 100.000, takva pomoć ne bi prešla iznos jednogodišnjeg budžeta Republike Srpske. No, budimo realni, koji će mladi bračni par koji očekuje troje novorođenčadi odlučiti da živi u garsonjeri? Potreban im je barem trosoban stan, dakle najmanje 70 kvadrata. Ukoliko bi otplaćivali kredit za taj stan narednih 20 godina, jedan roditelj bi morao imati najmanje 1.200 KM (600 eura) primanja, dok bi drugi roditelj morao imati 1.800 KM (900 eura), kako bi napunili potrošačku korpu za petočlanu porodicu. Pod uslovom da se o djeci brinu roditelji njihovih roditelja, odnosno da ne plaćaju jaslice/vrtić/obdanište.

Prethodna računica još je i optimistična. Ukoliko roditelje troje novorođenčadi zamislimo kao dvoje prosječno plaćenih građanki i građana Republike Srpske, izračunaćemo vrlo lako da bi za svoj trosobni stan u Banjaluci morali podići kredit s rokom otplate od 30 godina, i da bi im svaki mjesec nedostajalo 1.200 KM (600 eura)da napune potrošačku korpu. Otpisati im 30.000 KM (15.000 eura) značilo bi napuniti im potrošačku korpu za godinu dana i dva mjeseca.

I šta poslije? Gdje će oni zaraditi 1.200 KM (600 eura) mjesečno i pod kojim uslovima? Kad to uzmemo u obzir, izgleda da je Milorad Dodik iznio prijedlog koji je porazan taman koliko bi porazno bilo da je svom sinu rekao – napravi 600 djece i ne dođeš nam ništa od kredita za jabuke.

Rasprodaj to, pa da idemo

Dok razmišljam kako bi mnogo poštenije bilo da je Milorad Dodik za taj novac (koji vjerovatno i nema, op.a.) odlučio opremiti i urediti devastirane hotele na Jahorini, ustupiti ih mladim bračnim parovima koji planiraju porodicu, investirati u propala preduzeća koja čekaju privatizaciju a potom podijeliti dionice mladim bračnim parovima, na mobilnom uređaju iskače vijest, pojašnjenje: Galens i Pavgord kupuju Pavlović International Banku. Eto banke koja će mladim bračnim parovima dati kredit, eto spasa pronatalitetnoj politici otpisivanja kredita, eto nacionalnog interesa da ga nema vitalnijeg.

Bez obzira što buka građevinskih mašina na Jahorini nadjačava oglašavanje ptica i šum drveća već godinama, ne odustajem od svoje misli: da RS u narednih godinu dana uloži jedan odsto svog godišnjeg budžeta u obnovu pet devastiranih hotela na Jahorini, sve bi porodice u Republici Srpskoj imale gdje zimovati i sva bi djeca naučila skijati.

Međutim, po nesreći, pitam Google za Galens, a on mi prikazuje vijest od prije nekoliko dana: Galens i Pavgord kupuju hotel Jahorina, jedan od pet hotela u vlasništvu RS, u koji će uložiti 50 miliona eura. Ugrubo, to je tridesetina jednogodišnjeg budžeta. A to se barem može skupiti rezanjem suvišnih troškova.

Ako Vlada Republike Srpske nastavi ovako bijedno poslovanje, ako ovako nastavi subvencionisati mlade bračne parove, ako ovakvu podršku bude nudila budućim roditeljima, svo bi njeno (pre)ostalo stanovništvo u narednih deset godina moglo stati ispod Pelješkog mosta, i truditi se svim silama da se pomoću užadi popne do Hrvatske. Jasno je to Miloradu Dodiku, jer da nije – što bi uopšte gradnju Pelješkog mosta smatrao vitalnim nacionalnim interesom?

Nije valjda mislio da će Integral Inžinjering, Galens ili ko već dobit tender. Nije ni on, što bi se reklo, novorođenče.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

(Al Jazeera)