Piše: fra. Drago Bojić

Rijetko koji grad u Bosni i Hercegovini ima toliko spomenika kulture (točno trideset!) i rijetko se koji može pohvaliti jedinstvenim prirodnim ljepotama kao što je slučaj s gradom Jajce. Sve je to, u doslovnom smislu, plod rada i stvaralaštva prošlih generacija, jer ova sadašnja nije stvorila gotovo ništa, ali će ostati zapamćena po tome što je nebrigom, nemarom i neznanjem dovela u pitanje opstanak mnogih spomenika kulture, posve zapustila korita rijeka Plive i Vrbasa i Plivska jezera, a svjetski poznati vodopad je bespovratno devastirala.

Ovoga ljeta, čini se s većim intenzitetom nego prošlih godina, općinske vlasti su pokrenule akciju krpanja rupa po gradskim ulicama. Ništa tako ne oslikava atmosferu u ovom gradu kao asfaltne zakrpe na jajačkim ulicama i cestama. Sve je u ovom gradu „u duhu zakrpa“, i politika, i kultura, i obrazovanje i duhovnost. Budžetska sredstava predviđena za obnovu i održavanje jajačkih ulica i cesta su usitnjena poput crkvene lejmozine, raspoređena po nacionalnom ključu i po logici humanitarne pomoći, kako bi se tobože zadovoljila i bošnjačka i hrvatska strana, pa će tako uz grad, i neke lokalne ceste dobiti svoje friške ovogodišnje i vjerojatno po izdržljivosti samo jednogodišnje zakrpe.

Ali zakrpe na jajačkim ulicama nisu jedini problem ovoga grada. Ima jedan koji konstantno opterećuje vjerske i etničke odnose u ovom gradu i koji je posljednjih mjeseci iznova aktualiziran. Islamska vjerska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice Jajce i Sjedinjeni vakuf Jajce su podigli tužbu protiv JU Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca u kojoj traže da im Agencija povrati nekretnine i nacionalni spomenik Crkvu sv. Marije s tornjem sv. Luke, odnosno, Sulejman hanovu džamiju – Fethiju. Tužitelj se poziva na to da je vlasnik spomenutih nekretnina i da pravo vlasništva u sebi sadržava i pravo uživanja i posjedovanja. Pojednostavljeno, glavni jajački imam želi ovaj spomenik kulture staviti pod svoj nadzor.

Ovih dana je direktor jajačke Agencije, Anto Brtan, poslao službeni dopis banjolučkom biskupu Franji Komarici i gvardijanu Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu fra Viknu Markoviću, s molbom da se i ove dvije institucije očituju o imamovoj tužbi i da podrže Agenciju kako bi Crkva sv. Marije i ubuduće ostala pod upravljanjem Agencije. O radu Agencije,o kompetencijama ljudi koji su je vodili i vode, o načinu kadroviranja i odnosu prema jajačkoj spomeničkoj baštini, moglo bi se puno toga kritičkog napisati, ali unatoč tome, jedino je ispravno da se ta javna ustanova u suradnji s federalnim i državnim zavodima brine o spomenicima kulture, a ne lokalni hodža, fratar ili pop.

Ni sudovi nisu sigurni tko je nadležan za ovo pitanje, jer se općinski sud u Jajcu prije nekoliko mjeseci izjasnio „stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari“ i tužbu proslijedio kantonalnom sudu u Novom Travniku, a ovaj ju opet vratio natrag s obrazloženjem „da je prvostupanjski sud donio nepravilnu odluku“, pa se zbog toga ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća općinskom sudu u Jajcu kao stvarno nadležnom na dalje postupanje. Činjenica, dakle, da se ni sudovi ne mogu usuglasiti oko nadležnosti, ili da eventualno žele izbjeći ovaj „užareni“ predmet, govori o tome koliko je pravno problematična i osjetljiva tužba glavnog jajačkog imama.

Jajačkoj javnosti je glavni imam poznat i po tome što je nelegalno sagradio džamiju u gradskom naselju Volijak, pa je nakon toga samovoljno uzurpirao i spomenički kompleks Varošnice. U razgovoru s glavnim jajačkim imamom u božićno vrijeme 2016. godine, kad je drugi dan Božića u pratnji općinskog načelnika došao fratrima čestitati Božić, rekao sam da samostan nema nikakve veze s tadašnjom peticijom Hrvata protiv gradnje džamije na Volijaku, što je potvrdio i ondašnji gvardijan fra Anto Šimunović. Dodao sam i ovo: ako je džamija muslimanima na Volijaku potrebna i ako se sve radi po zakonu, u dogovoru i s pristankom stanovnika lokalne mjesne zajednice, neka se gradi. Tada je glavni imam kazao da on nema potrebne dozvole, jer vijećnici hrvatske strane ne žele izglasati promjenu regulacijskog plana, ali da se džamija mora graditi (!) jer je potrebna i jer će u suprotnom donatori povući svoja sredstva. Rekao sam mu da su takvi argumenti neprihvatljivi, kao i njegovo pravdanje time da je i hrvatsko-katolička strana gradila nezakonito, što je doista točno i što također opterećuje ovaj grad i vjersko-etničke odnose u njemu.

U sporu oko nacionalnog spomenika Crkve sv. Marije i tornja sv. Luke, i jedna i druga strana se pozivaju na prošlost, pri čemu ostaje nejasno, kad počinje ta „vražja prošlost“ i koja je to nulta točka od koje treba krenuti. Zašto primjerice ne bismo krenuli od Mitrasova vremena koji je svojevremeno bio čašćen u Jajcu na što podsjeća i spomenik u gradu. Ili recimo, od željeznog doba, budući da je na području općine Jajce prije nekoliko godina pronađen mač tipa Mošunj koji svjedoči da je na ovom prostoru postojala civilizacija i u 9. stoljeću prije Krista!?

Čitatelje podsjećam na najosnovnije informacije o spomeniku Crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke: riječ je o jednostavnoj romaničkoj crkvi (jednobrodnoj bazilici) koja je građena na prijelazu 12. i 13. stoljeća, da bi kasnije bila proširena i adaptirana u gotičkom stilu, a u 15. stoljeću je uz nju sagrađen i zvonik sv. Luke. Početkom 16. stoljeća (1528. godine) crkva je adaptirana u džamiju i služila je toj svrsi sve do 1832. godine kad je teško stradala u požaru koji su izazvali turski vojnici. Otada se više nije koristila u religijske svrhe, i da je njezina sudbina ovisila o brizi Islamske zajednice ili Katoličke crkve, vjerojatno bi posve propala. Srećom, pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, izvršena su arheološka iskopavanja, restaurirani su zidovi, sanirani temelji tornja, i tako je ovaj jedinstveni spomenik kulture u BiH sačuvan.

Godine 2003., spomenik je uvršten na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a nekoliko godina kasnije je svjetski poznati i priznati talijanski arhitekt Andrea Bruno izradio, prema mišljenju domaće i međunarodne struke, fantastičan projekt revitalizacije spomenika i to tako da „taj graditeljski kompleks postane funkcionalan multimedijalni centar, arhitektonski tako zaštićen i dizajniran da ostanu vidljivi svi njegovi kulturno-povijesni slojevi“, dakle, da se vidi da je taj objekt svojevremeno služio i kao crkva i kao džamija, o čemu iscrpno i dokumentirano piše Ivan Lovrenović u tekstu Treće poluvrijeme sv. Marije. To rješenje je službeno prihvaćeno, ali zbog opstrukcija i katoličko-hrvatske i muslimansko-bošnjačke strane nikad nije realizirano.

Svađa oko vlasništva nad ovim objektom počela je još u vrijeme Austrougarske kad su izvršena i prva arheološka istraživanja. Ta vlast je objektu dala status općega dobra, ali da bi umirila ondašnje muslimane, upisala ga je na vakuf, pri čemu nije jasno s kojom pravnom snagom i pravnim implikacijama. Socijalistička vlast je crkvi/džamiji dala status spomenika kulture pod zaštitom države, pa se činilo da je svađa oko ovog spomenika okončana. Ali nije bilo tako, jer je nakon zadnjeg rata ponovno aktualiziran problem vlasništva nad ovim spomenikom kulture.

Hrvatsko-katolička strana se pozivala i poziva na to da je ovaj objekt prvotno bio crkva u kojoj je 1461. godine papinskom krunom okrunjen i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, pa bi po toj logici crkvu i toranj trebalo vratiti Katoličkoj crkvi na upravljanje. Bilo je tada u Katoličkoj crkvi i onih koji su predlagali da se u tom objektu počnu govoriti mise i da ga se „ritualno“ i „liturgijski“ zauzme, odnosno ponovno „pokatoliči“. Srećom to nije učinjeno, iako je takvo mišljenje i danas u Katoličkoj crkvi BiH dominantno.

Bošnjačko-muslimanska strana se također poziva na prošlost, ali i na vlasništvo, pa tvrdi da je objekt tristo godina služio kao džamija (od 1528. do 1832.), da se spomenik nalazi na vakufskoj zemlji na koju pravo polaže sadašnja Islamska zajednica, iako je upitno kakvu pravnu snagu pred državom ima obnovljena institucija vakufa s obzirom da u ovoj zemlji ne postoji zakon o restituciji koji bi regulirao pitanja pravnih nasljednika i povrat vlasništva.

Nijedna, dakle, strana u sporu oko Crkve sv. Marije nije nevina, ali čini se da je u posljednje vrijeme puno agilniji glavni jajački imam koji je pokrenuo vjersku, nacionalnu i pravnu ofanzivu da „osvoji“ ovaj spomenik. Glavni jajački imam Zehrudin ef. Hadžić kao da dolazi iz „doba osvajača“. On jaše na krilima misionarsko-političkog islama i na taj način želi prisvojiti i spomenike kulture.

Na potezu su državne institucije, sudovi i zavodi za zaštitu spomenika, jer ovo što radi jajački imam ne sluti na dobro. Ne treba napominjati kakve posljedice može imati poigravanje s vjerskim osjećajima ljudi u izmiješanim sredinama koje nose traume rata.

Na potezu su i Islamska zajednica i Katolička crkva u BiH, jer ako one odustanu od aspiracija da upravljaju ovim spomenikom kulture, on više neće služiti za vjerske i etničke svađe i manipulacije.

 

 

 

(tacno.net)