Štrbački buk, 24 metra visok vodopad na rijeci Uni, prošle godine je posjetilo više od 60.000 turista, a ove godine se očekuje da će taj rekord biti oboren i da će broj gostiju, koji dolaze iz raznih krajeva – od Azije do Amerike, biti šestocifren.

Od Martin Borda do Bihaća, cijelim gornjim tokom Une smjenjuju se bukovi, kaskade i brzaci, ali u svoj toj ljepoti, Štrbački buk je, tvrde mnogi poznavaoci, ipak izuzetan.

Robert Dacešin, najpoznatiji banjalučki bloger i svjetski putnik, na listi top 50 turističkih destinacija u BiH je Štrbački buk postavio na prvo mjesto. Da su i turisti iz daleka saglasni s njegovom ocjenom svjedoče i kolone ljudi, koji ovih dana pohode unski vodopad. Češki turisti na motorima, Slovenci s rančevima na leđima, koji Nacionalni park Una obilaze pješice, i bogati Arapi u moćnim iznajmljenim automobilima – svi su očarani spektakularnom igrom vode i stijena.

– Ovo je prekrasno. Proputovao sam svijetom, ali Una je najljepša rijeka koju sam vidio – kaže Mohamad iz Omana na Arapskom poluostrvu, koji je na Unu došao sa suprugom i djecom.

Njemu, kao ni drugim turistima, priznaje, nije zgodno što se do atraktivnog buka morao probijati uskim makadamskim putem, na kojem se ne mogu mimoići dva vozila. Ali, kada dođu na cilj, putnici zaborave makadam i prašinu.

Amarildo Mulić, direktor Nacionalnog parka Una, ne može da zaboravi problem koji mu visi nad glavom već godinama. Jer, s bilo koje strane da dolazite do Štrbačkog buka, koji je centralno mjesto parka i stjecište većine turista, makadam izbjeći ne možete.

– Znam da je to problem, ali ljudi često ne razumiju da ga mi u Nacionalnom parku ne možemo riješiti. Bar ne sami. Mi gazdujemo ovim prelijepim prostorom, ali nismo država u državi – kaže Mulić.

Situacija je komplikovana i teška za objasniti, čak i nekom ko poznaje zakukuljeni politički sistem BiH. Drum prema Martin Brodu je u nadležnosti Federacije BiH, Mulić se nada da će do iduće sezone graditelji “sastaviti” četiri kilometra asfalta koji na tom putu još nedostaje. S druge strane, prema Orašcu, gdje prolazi većina turista, novac za asfaltiranje, čitavih million maraka, već je obezbijeđen i “leži” na računu Nacionalnog parka. Ali, čeka se da grad prvo na toj trasi izgradi vodovod.

– Nadam se da će i to biti gotovo do proljeća iduće godine. Šteta je da nam loš put kvari posao, koji napreduje iz godine u godinu. Evo, prošla sezona je bila rekordna, Unu je posjetilo oko 100.000 turista, a ove godine je posjeta porasla za čak 43 odsto, uprkos problemima s putem i sa migrantskom krizom – kaže Mulić.

Mnogi mještani sela uz Unu prepoznali su procvat turizma kao svoju šansu za, kako kaže Mulić, “izvoz na kućnom pragu”, pa šarolikoj klijenteli od Arapkinja u dugim crnim burkama, do plavokosih golišavih Slovenaca i Šveđana, prodaju domaće maline, pekmez, rakiju, rukotvorine i suvenire. Isitna, štandovi uz makadam su često prekriveni prašinom, ali turistima to ne smeta, pogotovo kada probaju ukus domaćih đakonija.

Mada na buku dominira engleski, slovenački i arapski jezik, ima i domaćih posjetilaca. Neki se slade unskom pastrmkom i pivom ohlađenim u rijeci, uživaju u raftingu, pecanju, planinarenju, dok je drugima dovoljna šetnja uz vodopad i, naravno, fotografisanje za uspomenu i dugo sjećanje. Tako su i Mirzeta i Nihad, tinejdžeri iz Velike Kladuše, poljupcem pored čarobnog buka obznanili svijetu, ali i reporteru Srpskainfo i EuroBlica da se vole, i to baš onako, odistinski.

Ponovo zaplovile starinske lađe

Kome nije do raftinga i drugih adrenalinskih zanimacija, nego želi da uživa u mirnoj plovidbi Unom, daleko od bukova i brzaka, sigurno će se oduševiti unskim lađama, koje su nakon duže pauze ponovo zaplovile rijekom. Ustvari, to i nisu neke lađe, nego mali drveni čamci, koje ručno, tradicionalnom tehnikom, prave majstori iz Bosanske Krupe. Čak i kada imaju motor, ove lađe nečujno klize niz Unu, ne zagađujući okolinu i ne uznemiravajući ptice i ribe. U čemu je tajna otkriva jedan od unskih lađara, Hasib Šehić iz sela Ćelije.

– Lađa se vozi ili na vesla ili na elektromotor, koji se napaja iz automobilskog akumulatora i potpuno je nečujan. Da je drugačije, ne bi mi uprava Nacionalnog parka dala dozvolu za lađu – kaže Hasib.

Ovak skromni stari neženja u svojoj kući izdaje i sobe za turiste, koje, po želji, vodi i na pecanje, a na svojoj livadi uz obalu namjerava da otvori mali kamp za odmor uz vodu. U porodičnoj ponudi Šehića su i domaće maline, koje uzgaja njegova sestra.

 

 

(srpska info)