Almir Kovačević (48) zbog ljubavi je preselio se iz Jajca u Švedsku davne 2003. godine.

Po dolasku u ovu skandinavsku zemlju nije se stidio prihvatiti svakog poštenog posla na kojem se može zaraditi. Njegova hobi i još jedna velika ljubav slikarstvo uveliko su mu pomogli da se pronađe u novoj sredini.

U njemu se probudio bosanski inat, nije htio da radi s našim ljudima jer ne bi učio jezik tako brzo. Htio je ući u taj sistem, vidjeti kako to ide, kako nam je rekao Kovačević jer kad radiš tako teške poslove, kasnije ti je lakše u boljim poslovima.

U Švedsku ste došli zbog ljubavi? Koliko je bilo teško da se priviknite na novu sredinu i kako je izgledali vaši počeci?

U Švedsku sam došao zbog ljubavi jer ne bih nikad ovdje ni bio da nisam upoznao svoju srodnu dušu. Teško priviknuti na novu sredinu, odes da živiš u neki grad u BiH pa ti treba vremena da se privikneš. Gledajte kada čovjek želi i vidi da može i naravno kad vidi da to ima s kim nije ni teško. Prioritet mi je bilo da naučim toliko riječi da se mogu sporazumijevati i siguran sam bio da će ostalo biti puno lakše sto se i obistinilo, naravno sve uz veliku podršku supruge koja je također iz Jajca, njenih roditelja i prijatelja koje sam svakodnevno upoznavao.

Švedska je kako mi to kažemo lagana država koja ima zakone i još kad se oni poštuju siguran si da ćeš uspjeti, naravno uz veliki trud i rad. Kad sam stigao vidio sam da im je nekako sve laganice, bez stresa sto mi je išlo na ruku jer ja sam inače ubrzana osoba, brzina mi ke vrlina

Jedan ste od rijetkih koji su priznali kakve ste sve poslove radili da bi došli do onih sigurnih i boljih. Koliko je Vaš put bio trnovit?

Došao sam u četvrtak navečer, a već sam počeo raditi u ponedjeljak. Naravno nisam birao jer sam želio uspjeti. Prvi posao je bilo neko brušenje zidova (najteže sto sam ikad radio) po cijeli dan brusiš zidove s brusilicom od 6-7 kila, naravno bilo samo nekoliko dana. Ljudi su vidjeli da želim da radim i onda su počele preporuke. Poslije sam radio kao varioc, čišćenje kanalizacionih cijevi (čišćenje nije bilo naguravanje sajli kroz cijevi nego su to cijevi prečnika 3-4 metra i uđeš u nju s maskom i kisikom i šmrkom pereš te cijevi. Naravno da je bilo teško i sam sebe pitao zašto mi ovo sve treba, ali znao sam da ću dočekati svoj trenutak, a to je bilo da se nauči nekoliko riječi. Posto su to sve bili poslovi kod naših ljudi sa Balkana skontao sam da ja tu ne mogu ništa naučiti nego jedino što mi je potrebno učenje jezika u školi za učenje švedskog jezika i rad sa Švedima.

Tad dolazi buđenje iz nekog bosanskog sna koji se pretvara u inat, a svi dobro znamo kakva smo nacija kad se zainatimo. Dobijam mjesto u školi za jezike (to je strancima u Švedskoj obaveza samo sto sam morao čekati da pođe sljedeći kurs, bio sam u redu za školu od možda 10- dana mog dolaska u Švedsku.

Razmišljao sam kako da uletim u posao sa Švedima i prvenstveno posao koji volim. Imao sam par ponuda u Volvu ili nekim fabrikama, ali sam osoba koja ne voli zatvorene prostore tako da sam odustao. Pošto slikam i crtam, a posebno nešto sto je na ovim prostorima bilo nepoznato je crtanje na granitu. Neko vrijeme sam u BiH crtao isključivo portrete na nadgrobnim spomenicima, a i ostale dekoracije poput cvijeća likova Isusa i Gospe itd.

Na dvije ploče nacrtam sliku Švedske kraljice i kralja  i odem u jednu firmu da pokažem i tražim posao. Sretnem vlasnika i naravno ništa mu nije bilo jasno, kaže mi da je to familijarna firma i da je on firmu naslijedio od oca i da sve i svašta radi s kamenom, alI da tako nešto nikad nije vidio. Onako impresioniran me pita kad ću početi raditi kod njega i znam li još nešto raditi s kamenom.

Moram da naglasim da je supruga bila sa mnom i da smo se dogovorili da ja pokušavam pričati, a da ona samo uleti kad ja zapnem. Propriča i ja švedski, znaš kad muka natjera.

Naravno kažem mu ja da znam sve raditi, a ustvari ne znam ništa (sve moje pameti u tom sto on traži je bilo sto sam gledao kako neki ljudi rade dok sam ja crtao slike kod kamenorezaca u BiH. Kaže mi supruga, nemoj lagati budi iskren možeš šta pokvariti (naravno na našem jeziku) i tad se u meni budi onaj bosanski inat koji sam ranije spomenuo. Kažem ja njoj, ti samo uživaj pusti mene znam šta radim.

Naravno rekao sam mu da mi jezik problem, ali ako zapne zovemo moju suprugu da objasni. Čovjek onako uzdignute glave kaže, dobro došao u naše društvo, vrlo dobro te razumijem jer vidim šta radiš.

Moram da naglasim da sam bio prvi stranac zaposlen u toj firmi, ne zato što su ljudi rasisti nego što im se nikad ni jedan stranac do tad nije javio za posao, a firma startala sa radom davne 1938. godine.

Radio tu neko vrijeme dok nisam dobio švedsko državljanstvo i skontao sam da bi mogao startati firmu posto sam apsolutno sve naučio u tom poslu.

Naravno dao otkaz i rekao da ću startati firmu, isti čovjek koji mi je dao posao u toj firmi zovne me na razgovor nasamo i kaže mi: Siguran sam da ćeš uspjeti jer si veliki radnik i dao mi još par komplimenata, sve sto ti bude trebalo pomoći meni se obrati (od kamena, preko masina i sve ostalo) mada ćeš mi biti veliki konkurent. Pitam ga kako ću mu ja biti konkurent kad imaš ogromnu firmu, a ja je još nisam ni startao mada sam sve pripremio. Kaze on meni: Ti znaš raditi sve sto mi znamo i još crtaš, a dolaziš iz bivše Juge odakle ljudi prave velike spomenike u kojima su i pare.

Velika borba počela i firma se razvila toliko dovoljno da imam uredan život, a mogu pomoći i drugima sto je jedno veliko zadovoljstvo.

Naravno uvije sarađujem s firmom gdje sam radio i mogu sigurno reci da smo prijatelji i poslovni i privatno.

Može li dijaspora pomoći Bosni i Hercegovini, Jajcu u Vašem slučaju? Šta nedostaje da bi se ta veza napravila?

Naravno, jer dijaspora puno pomažae i veliki priliv novca stiže. Zamisli koliko narod novaca potroši kad dođe i koliko se gradilo i gradi sve to košta i sve se to plaća. Iskreno mislim da se dijaspora malo umorila od sistema u kojem se živi u BiH. Znate kad živite i radite godinama negdje vani i sve vam je po zakonu i na vrijeme u onda dođeš dole i niskim ništa ne može dogovoriti da se to na vrijeme ispoštuje. Problem je sto se dole prije posla prvo popije par rakija i piva pa se onda radi. I kod nas je sve eto me za minutu. Što se tiče dijaspore naravno da bi moglo više, ali veliki je problem smjena generacija i Jajčana je sve manje u vrijeme godišnjih odmora.

Skontajte da su ljudi imali 30-tak godina i rodili djecu i ta ista djeca su dolazila s roditeljima svake godine dok nisu postali punoljetni. Sad većina te nazovimo ih rajom jajačkom ne dolazi toliko često jer i oni sami imaju djecu.

Lično pokušavam svojoj djeci udovoljiti apsolutno sve u Jajcu upravo iz tog razloga da bi se osjećali fino u Jajcu. Trenutno su veliki obožavaoci Jajca i nadam se da će tako i ostati al se bojim da su male šanse da će ih privlačiti svake godine kad odrastu. Meni lično niste ne nedostaje u Jajcu i čak mi je ljepše nego na bilo kojoj svjetskoj destinaciji. Jajce je raj na zemlji sto se tiče prirode, ljudi i svega ostalog. Nema mjesta gdje se čovjek može osjećati ljepše.

Koliko imate vremena za slikarstvo s obzirom na to da je to Vaš hobi i da li radite slike za komercijalne svrhe?

Vremena za slikanje uvijek nađem jer me to odmara. Puno sam u pokretu i poslije napornog dana sjednem i ponešto nacrtam. Radim slike za sebe kako mi to kažemo i te slike nemaju cijenu kao ni one koje poklanjam prijateljima. Naravno da radim slike po narudžbi i od to mogu dobro da živim.

Koliko Vam Jajce nedostaje?

Naravno da mi uvijek Jajce nedostaje, nema dana kad se ne sjetim barem nekog detalja ili neke ulice. Šta bi život nas tako vodi i moje je ostalo samo da se prisjećam u mislima.Znaš šta ja uvijek kažem da se Jajce ne može opisati nego se mora doživjeti, ima taj neki duh jajačke zeze i našeg načina života.Jajce je grad kad u njega jednom kao stranac dođeš  poželiš da se uvijek vratiš, a pogotovo kad si odrastao u njemu. Dosta informacija pokupim s vašeg portala i redovno ga čitam. Želim da vam čestitam i zaželim puno sreće u daljem radu.

 

 

(avaz)