Salih Keljalić je rođen 2. aprila 1979. godine, a nakon završetka svoje vrlo uspješne atletske karijere nastavio doprinositi atletici kao uspješan trener.

Kao atletičar će ostat će zabilježen kao juniorski i seniorski rekorder na 110 m sa preponama. Također, 1999. godine ruši rekord star 23 godine i u više navrata popravlja i bilježi vrijeme 14,13 sekundi, što je tada bio važeći rekord BiH.

U 2000 godini je bio i Olimpijski kandidat, stipendista OKBiH, međutim, povreda mišića ga je spriječila da nastavi uspješnu karijeru i siguran nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyu.

Reisa Ašimović, Zana Bujak, Damir Haračić, Damir Redžepagić samo su najpoznatija od imena sa kojima je radio i sarađivao kao trener. Dug je niz talenata koje je kao trener prepoznao i usmjerio u atletiku i iz drugih sportova.

Učenik Mire Ubiparipa i Zorana Divčića sada je voditelj ateltskog i košarkaškog kluba “Vodopad” iz Jajca.

Možete li nešto više reći o AK “Vodopad”, koliko članova broji i na koji način se finansirate?

-AK “Vodopad” trenutno broji oko registriranih 40 članova, na treningu je aktivno 25 do 30 djece. Kraj je školske godine, vrijeme godišnjeg odmora i raspusta, djeca u ovom period borave kod familije, jedan dio djece preko ljeta ide u dijasporu, dok neki odlaze s roditeljima na more. Preko ljeta broj djece se smanji tako reći prepolovi na treningu, zavisno od sporta do sporta u nekim sportovima se daje pauza preko ljeta dok kod nas u atletici najveći dio takmičenja je preko ljeta.

Finansiranje je u svakom sportu teška tema , svaki klub ima male poteškoće s financijama. Ovim putem zahvalio bih se na više adresa prije svega načelniku Općine Jajce Edinu Hozanu i Općinskom vijeću što je ove godine podržalo inicijativu i povećao budžet za sport. Naravno da ne zaboravim da se zahvalim sportskom savezu Jajce i UO Sportskog saveza Jajce i svim članicama (klubovima) sportskog saveza Jajce na razumijevanju i saradnji.

Naravno podršku od samog početka rada kluba pa do dana danas imam od kolektiva KK “Vodopad” i predsjednika kluba dr. Denis Zjaji, koji je od samog početka dao jednu ključnu i jaku podršku radu kluba. Sve zajedno kada postavimo u jedan krug financijska, moralna i društvena pomoć, ovo izgleda veoma pozitivno i koliko god da opština pomogne, sportski savez, ostale članice saveza ja sam zadovoljan s radom i naravno ovogodišnjim rezultatima.

Kakav je interes za atletiku u našem području?

-O tome možemo pričati koliko hoćete, cilj ovog sporta je da se kod djece koja ne mogu uspjeti u kolektivnim sportovima ili djeca koja nisu psihološki opredijeljena zainteresirana ili dođe do zasićenja jednostavno neće da treniraju da budu u timskom sportu dolaze i pokušavaju da treniraju, nađu sebe u novoj sredini u novom sportu.

Za godinu dana pa do danas sam više nego zadovoljan s brojem članova koliko je u klubu, mislim atletika je sport gdje mogu da radim s jednim ili dva atletičara čitavu godinu što sam i radio prije prethodnih godina. Zavisi od generacije i kvaliteta atletičara mi smo podneblje gdje moramo početi od početka i uzgajati od malih nogu sportaše, da im se usadi ljubav prema sportu, pa prema uspjehu da mu se postavi neki cilj, da djeca jednostavno dobiju volju za treningom.

Atletika je svestrana mnogo disciplina, više razloga da se svojim radom i trudom pojedinačno može uspjeti u sportu, naučiti nešto više i bolje od sporta koje je bitno u društvu (disciplinovan u radu i poštovati pravila), a to atletika uči od početka.

Da li je ostala žal što niste nastupili na Olimpijskim igrama u Sidneyu?

-Uh teško pitanje. Cilj svakog sportaša je da ode na Olimpijske igre. Ja sam 2000. godine  bio blizu da idem u Sidney, a tri godine poslije pripreme za Atinu kada sam bio najspremniji, gdje sam za godinu dana popravio sve moguće parametre 15-20 posto, tu se dešava povreda gdje se ne ispunjava norma i tu atletika u takmičarskom dijelu završavam karijeru.

Trauma je velika, pitanje je još uvijek tu koliko sam još mogao dalje da doguram. Mislim momci sa slabijim parametrima i tehnikom su dalje dogurali, sam ne mogu da sebe ocijenim, mislim najteže je sebe trenirati i sebe ocjenjivati.

Osim atletike, učestvovali ste na Tirol cupu i pobijedili u posuđenom bobu. Kakva su sjećanja kad ih oživite na to takmičenje koje jedno od najjačih na svijetu?

-Poslije dolazi neki novi sport gdje je potrebna snaga, brzina, hrabrost, disciplina, pamet i jednim dijelom ludost, jer malo normalan čovjek neće u bobu sjesti da se spusti. Tirol kup pa tu smo nastupili ja kao kočničar i Pilot Elmedin Hećo, sasvim slučajno jer smo na Čelendž kupu za Olimpijske igre u Torino zauzeli četvrto mjesto, a prve dvije ekipe su išle na Olimpijske igre i tako poslije tog ne mogu reći neuspjeha 4. mjesto spontano.

Došao je Tirol Kup, krećemo posudimo od prijatelja direktora i selektora Hrvatske reprezentacije Šole (Splićanin) i naravno tadašnjeg svjetskog prvaka u četvercu posudimo klizaljke.

Prvu vožnju odvozimo najbrže vrijeme, gledamo u semafor, ne radujemo se, te komentarišem Dini: “Ne valja semafor, nešto nije u redu”. I onda ide dugo čekanje za drugu vožnju zadnji startamo i tu vozimo najbrže u drugoj vožnji. Izlazimo iz  bob-a nema slavlja ostatak ekipe slavi u sastavu: Halim Jašarević, Bujak Armin-Šampon, Ćupina Admir i selektor Edin Krupalija.

Proglašenje bez emocija vidi se na slikama, žal zbog ne odlaska na OI u Torino. Pazi to je poslije rata najbolji rezultat što se tiče sporta na ledenoj stazi. Prethodne godine polufinale vozimo na Svjetskom prvenstvu u bob za Juniore  (do kraja 25 godine).

 

Prošli ste kroz razne seminare i edukacije, pa čak i AAF Akademiju za trenere u Mainzu. Koliko je značajno da se mladi treneri edukuju i prenose znanje na djecu?

-Odlazak gore se desio spontano, trebao je Elvir Krehmić da ide gore, ali zbog porodičnih i poslovnih razloga nije u mogućnosti da ide, meni se pruža šansa, naravno to se ne odbija i na tome sam zahvalan Atletskom Savezu BiH-a kao i Atletskom klubu Sarajevo.

Neko predznanje sam imao mogu reći sto sam kroz trenirajući kroz trening što kasnije kroz rad i savjetovanjem naučio od svojih trenera Miroslava Ubiparipa i Zorana Divčića. Radom nešto se i naučilo u školi košarke “RIN” kod trenera Rusmira Halilovića, naravno neizostavno je Fakultet sporta u Sarajevu gdje sam mnoge stvari naučio i danas mi valjaju.

Sve ovo je bilo jedno veliko pred znanje i preduslov da budete gore u Kelnu. Dolaskom gore vidite širinu u znanju, vidite više različitih iskustava, jednostavno shvatite da tek sad ništa ne znate o sportu i da počinjete od početka. S najvećim svjetskim trenerima sjedite u klupi pričate kao s najboljim drugom razmjenjujete iskustva, dobijate mnogo informacija tkz. sitnice, a sitne stvari prave rezultate.

Svaki seminar ili svaka nadogradnja je dobra, povratkom iz Njemačke se dešavaju takvi trenažni procesi gdje u Atletskom Klubu “Sarajevo” tako i u Košarkaškom klubu “KOŠ” pravimo neke promjene s nekim novim klincima.

Trenutno raditi kao i kondicioni trener u KK Vodopad? Koliko je značajno da neki sportski kolektiv ima stručnog trenera kad je u pitanju priprema igrača na kondicionom planu?

-Od početka počevši pa do danas naravno da sam zadovoljan svaki klub ima svoje probleme mi kako kažemo rješavamo u hodu. U KK “Vodopad” dobra je ekipa garnitura mladih trenera koji su startali, puni su elana želje za dokazivanjem, unose dobru energiju. Tu energiju usmjeravamo na djecu zajedno, dobrom komunikacijom, kako koji trener ima problem u ekipi tako rješavamo zajednički.

U timskom sportu za veći i bolji rezultat jedan trener ne može sve da vidi i da stigne sam, mora da rastereti glavu i obaveze na jednog ili dva trenera. Previše je za jednog da misli o ekipi o svemu mnogo je tu posla i detalja i individua koje treba trener da promjeni i unaprijedi da bi ekipa bila cjelokupna rasporede se obaveze i programi ko šta radi. Tu zavisi od prvog trenera ekipe da li želi da prihvati sugestije , savjete od pomoćnih trenera o detaljima ili nekim promjenama u radu.

U trenerskom poslu EGO, SUJETA I PONOS za rezultat ako želite nema mjesta, samo sloga, razumijevanje i podrška u ekipi to pravi rezultat. Naravno za sve to trener mora biti adekvatno plaćen i nagrađen. Ove godine kadetska ekipa mladog trenera Popaja Kenana osvaja drugo mjesto u kantonalnoj ligi, predpioniri mladog trenera Edisa Redžića isto osvaja drugo mjesto u kantonalnoj ligi, gdje je do sada najbolji rezultat kluba.

Također poziv u juniorsku reprezentaciju BIH dobija Anto Marušić, dok je na reprezentativno testiranje Ivan Lučić dva puta na provjere. Prošle, a i ove godine smo imali trenersku edukaciju gdje smo doveli eminentne košarkaške veličine trenere , naravno na njihov zahtjev da ne objavljujemo imena Ja im se zahvaljujem što su nam pomogli i što su našli vremena da odvoje za naše trenere i jajačke košarkaše.

Rad u košarkaškom klubu je odličan, a mogao bi biti bolji da klub ima na raspolaganju još 2 do tri termina u dvorani, prebukiranost dvorane, rukometni klub dva odbojkaška kluba, košarkaški klub i rekreacija. Da bi isplivali u ozbiljnu priču mora se ubaciti više sati termina s loptom tako da smo u blagom zaostatku za velikim klubovima. S ovim brojem treninga u toku sedmice sa selekcijama mi smo po ostvarenom rezultatu ispred većih klubova u državi.

I na kraju Jajce se u budućnosti može razviti u jedan sportski grad gdje će imati više prvoligaša i šampiona države. Poruka svim kolegama u sportskim kolektivima da zajedno zavrnemo rukave i da radimo.

Rezultati se ne poklanjaju već se oni zarađuju radom. Imamo snage da iznesemo dalje i bolje samo trebamo dati drugima razlog da ulažu u nas u sportske kolektive. Mislim da bi popravili situaciju u sportu još moramo školovati trenerski kadar ovaj što trenutno imamo u gradu i da ga zadržimo u gradu.

Nadam se da će grad Jajce u budućnosti imati jednog olimpijca, nebitno iz kojeg sporta, da li to bio kajak, košarka, odbojka, rukomet, karate ili na kraju atletike da izrodimo i napravimo jednog olimpijca. Možda i mi budemo sretnici jednog dana da imamo olimpijca ili olimpijce na Olimpijskim igrama.

 

 

 

(Jajce Online)