Nusret Mamela se proslavio filmom “Došo dedo iz Njemačke” iz 2013. godine čija je legendarna scena “Šta je šljunkare” postala internetski hit. Međutim, ovaj brezanski Spielberg, kako ga mnogi prijatelji zovu, svoj rediteljski debi imao je četiri godine prije, tj. 2009. godine kada je snimio potresni film “Ja sam izbjeglica”.

On je do sada snimio osam dugometražnih igranih filmova i jedan dokumentarni film. Iako se okušao u različitim vrstama umjetnosti, uključujući i likovnu, on je cijeli svoj životni vijek ostao vjeran svojoj prvoj i najvećoj ljubavi – filmu.

“Svi moji filmovi održavaju bh. svakodnevnicu i nijedan nije izmišljen. Film ‘Opasna plavuša’ je pri samom kraju, ostaje jedino postprodukcijski dio da se završi koji je ujedno i najkompleksniji i najskuplji. Na njemu radim skoro dvije godine jer su nam nedostojala finansijska sredstva. S obzirom na to da bi ovaj film uskoro trebao ugledati svjetlo dana, sredinom narednog mjeseca već počinjem raditi na novom radnog naziva ‘Prevara’. I ovaj film će biti akcija”, kaže nam na početku našeg susreta Nusret Mašo Mamela.

Ne vjeruje u patetične ljubavne filmove

Ovaj filmofil govori kako ne može raditi na, kako sam kaže, patetičnim ljubavnim filmovima s fesovima i dimijama. Kaže da to jednostavno ne umije, a i ne vjeruje u ljubavne filmove u kojima ne dolazi do bliskog susreta muškarca i žene.

“Radnja filma ‘Opasna plavuša’ prati priču o nekoliko razbojnika i jednoj bogatoj porodici koja je tek došla iz Njemačke u BiH. Razbojnici dolaze u stan ove porodice, kradu im novac i otimaju bebu koju kasnije bacaju. Od tog novca postaju bogati, a počinju raditi i s drogom. U međuvremenu, otac pronalazi dječaka, tj. svog sina, te ga daje nani da ga nastavi odgajati. Za 20. rođendan nana mu kupuje motor i on se odlučuje vratiti u svoj rodni grad, gdje upoznaje ‘opasnu plavušu’. On se zatim sveti trojici razbojnika koji su mu u davnoj prošlosti opljačkali roditelje, a radnja filma tek dobija svoj zaokret kada se fatalna plavuša počne zaljubljivati u njega. Interesantno je da sam za potrebe ‘Opasne plavuše’ bio primoran kupiti i Golfa 2, koji je na setu i izgorio”, kazuje nam Mašo o radnji njegovog novog filma.

Foto: M.O./Klix.baFoto: M.O./Klix.ba

On naglašava kako nikad nije ostvario profit od svojih filmova niti je počinjao s procesom snimanja zbog novca, već isključivo iz ljubavi. Govori i to da su njegova četiri filma do sada prikazivana na nekoliko bh. regionalnih televizija, ali pojašnjava da ih je sve donedavno ustupao pro bono ili u zamjenu za neki dio filmske opreme.

“Znate, nije jeftino napraviti film ma koliko god se on smatrao niskobudžetnim. Samo jedna traka za snimanje košta oko 20 KM. Sve efekte samostalno radim, bez ičije pomoći. Ja čak i samostalno montiram materijal kući na računaru, ali na svu patnju zaboravim kada na premijeri vidim punu kino salu u Brezi, bude i po nekoliko stotina duša. Karta bude uvijek 3 KM kako bismo mogli platiti kamermanu. Neće čovjek da radi bez para i zdravo. Nedavno su mi dolazila dvojica s jedne ovdašnje televizije da im ustupim filmove za prikazivanje, ali ja sam odmah vidio da su oni kokuzi kao i ja. Daju mi 400 KM u zamjenu za filmove tako da sam skupio neku lovu za naredni projekt. To je ujedno i prva lova koju smo dobili za Brezawood filmove”, pojašnjava on.

Brezawood kao Hollywood

Ovaj brezanski Spielberg sebe predstavlja kao ekologa, slikara, radijskog voditelja, producenta, scenaristu, reditelja, kostimografa, scenografa i glumca. Kaže kako mu je najveći profesionalni uspjeh bila uloga u jednom filmu indonezijske produkcije.

“Termin Brezawood je nastao, kako se može i pretpostaviti, od termina Hollywood. Meni je oduvijek bila želja da se ovim bavim, a čak sam i Titu kao dječak pisao da mi pokloni projektor, što je on na kraju i učinio. To je bio haos! Ja sam kao mali glumio u amaterskim pozorištima i to mi se baš svidjelo. Jednog dana šetam pijacom u Brezi i vidim jednu malu brošuru naziva ‘Kako snimiti film’. Tu se nalaze sve tajne pisanja scenarija, kadriranja, snimanja i sl. Ja sam to detaljno proučio nekoliko puta prije nego što sam počeo sa snimanjem prvijenca ‘Ja sam izbjeglica’ 2009. godine. To je jedan težak film koji smatram svojim najboljim uratkom”, priča Mamela.

Ova svestrani umjetnik iz Breze kaže kako je napisao pet scenarija “u cugu”, koji su kasnije i ekranizirani. Ističe da mu je posebno drago što je uspio okupiti i odličnu ekipu glumaca iz Visokog, Vogošće, Zenice i Breze s kojom je bilo uvijek dobre zezancije.

“Meni su oduvijek bile problematične finansije kada je u pitanju snimanje filmova. Ne da niko pare i to ti je, posebno ove velike firme. Naravno, tu trebamo izuzeti Rudnik mrkog uglja ‘Breza’ koji nam je uvijek izlazio u susret. Uglavnom novac skuplja sitna buranija i raja po kafićima ovdje u Brezi. Ja sam sa svojim filmom ‘Došo dedo iz Njemačke’ čak bio i na jednom filmskom festivalu u Beogradu iako sam ih upozoravao da se radi o glupom filmu. Imaju u tom filmu neke stvari koje su baš glupe. Pogledajte samo kako čovjek u njemu pada s motora. Fino se zaustavi, ugasi motor i padne s njega. Zatim je bilo scena kada momcima krv iz kacige ide i sl. Bilo je dosta loših kadrova tako da je od jednog akcijskog filma ispala komedija, ali nema veze”, kroz smijeh priča Mašo.

Krv za snimanje filmova dobijao direktno iz klaonice

Iako kaže da je poprilično smiješna i loše urađena, govori kako je sretan što je scena iz navedenog filma “Šta je šljunkare” dobila na servisu YouTube preko pola miliona pregleda i što je prevedena na, vjerovali ili ne, kineski jezik.

“Ja kada sam čitao komentare na internetu o svom filmu ‘Došo dedo iz Njemačke’, posebno one vezane za scenu ‘Šta je šljunkare’, pao sam sa stolice od smijeha. Jedan korisnik je napisao da mu je žao na šta je potrošio skoro sat, dok su drugi govorili kako je to nešto najbolje što su u životu gledali. Iako sam na snimanju polovine svojih filmova znao dići ruke, glumci su dolazi i molili me da nastavim. U svakom svom filmu ja glumim i ja ginem. Znate, moja je penzija 400 KM, nije to nešto s čim možete kreativno razmišljati, ali se trudim. Jedva sam dobio i tu penziju”, govori Nusret Mamela.

Foto: M.O./Klix.baFoto: M.O./Klix.ba

Uprkos svi nedaćama i problemima s kojima se susreće, on kaže da mu se na kasting zna javiti i do 40 ljudi. Svi oni rade besplatno, a jedina plata su im, kako kaže, bureci. Tokom snimanja jednog filma Nusreta Maše Mamele pojede se minimalno 150 zvrkova pite.

“Na snimanju mojih filmova bilo je jako puno anegdota. Jedne prilike smo snimali scenu ubistva policijskog inspektora. Imali smo efekte kako kiša pada kao iz kabla, tu su bili reflektori, ma vrh. Kada sam označio početak snimanja, dvojica glumaca su krenula pucati na inspektora. U tom trenutku ulazi nepoznata žena u kadar koja vrišti i govori da zovemo policiju, da ubiše čovjeka. Jedva smo je dozvali. Također, ja sam na početku svoje rediteljske karijere pokušao improvizirati i praviti krv za snimanje od raznih sastojaka. Kasnije sam shvatio da je puno lakše otići u klaonicu i uzeti svježu krv. Stvarno su nam dosad mesari izlazili u susret”, zaključuje ovaj simpatični filmaš iz Breze.

 

 

(klix)