Suad Džafić iz Tuzle već 17 godina je konobar u jednom tuzlanskom kafiću i osim što je poznat po ljubaznosti, u ovom gradu postao je popularan jer svakodnevno nalazi stvari koje gosti ostavljaju i zaboravljaju.

A zaboravljaju, kako Džafić kaže, koji se konobarskim poslom počeo baviti još u trećem razredu srednje škole, sve – od novčanika, dokumenata, mobitela i kišobrana, za koje kaže da bi ih mogao prodavati, jer ih bude puna kanta.

Do sada je našao desetak novčanika. Nedavno, dok je čistio lokal,  vidio je novčanik ispod sećije sa pozamašnom svotom novca, karticama i svim dokumentima.

Kada je otvorio novčanik, lice mu je već bilo poznato jer se radilo o profesoru sa obližnjeg fakulteta koji je redovni gost.

Zanimljivo je da ovo nije prvi put da nađe njegov novčanik.

“Profesor je više puta gubio novčanik i stvari ovdje. Kad sam našao novčanik, nazvali smo ga. Došao je, sjeo i preznojio se sav. Rekao sam mu da ne brine, da sam našao novčanik i da ništa ne fali. Dao sam mu novčanik i izbrojali smo do zadnjeg feninga. Dao mi je 50 maraka da zahvali”, priča Džafić i dodaje da je nalazio novčanike i stvari i drugih profesora jer kafić je u ulici gdje su smješteni fakulteti pa studenti i profesori često tu borave.

Kada pronađe izgubljene novčanike, Suad pošalje informaciju lokalnim portalima da objave da se traži vlasnik, a nekada i kontaktira vlasnike preko društvenih mreža. Takav je bio slučaj kada je gost iz Gračanice izgubio dokumente sa radnom vizom za Sloveniju, gdje je trebalo da ide za dva dana.

“Jednom je bio gost koji je ostavio fasciklu koja je bila puna bitnih dokumenata, viza, pasoš.  Rodom je iz Tuzle, ali živi u Hrvatskoj i njihov je državljanin. Ja sam dokumenta odnio u hrvatski konzulat u Tuzli i onda su ga oni tako pronašli. Nakon nekoliko dana me dočekala koverta na poslu naslovljena na moje ime. U njoj je bilo 150 KM i inicijali tog čovjeka i rečenica da mi zahvaljuje što sam našao i vratio papire”, prepričava Džafić  i dodaje da nikada ne pomišlja da za sebe zadrži nečije stvari.

Svi gosti kojima vrati stvari mu zahvale i ostave bakšiš. Međutim, ima izuzetaka. Prije nekoliko godina bila je gošća koja je taj dan podigla platu i stavila u novčanik koji je potom zaboravila na stolici. Uzeo ga je i sklonio. Kada se ona vratila, sva uznemirena je pitala je li ko našao. On se našalio i rekao da nije. Nakon toga, kaže da je žena bila gruba i rekla da smo lopovi.

“Rekao sam joj da nema potrebe da bude takva kao što je na poslu u obližnjoj državnoj instituciji gdje radi. Rekao sam joj da je valjda red da nas fino pita jesmo li našli šta, te da sam se našalio. Dao sam joj novčanik, odmah je vidjela da je sve u njemu i samo se okrenula i otišla. Nije ostavila ništa”, kaže on.

A da se dobro dobrim vraća, pokazuje i anegdota kada  su drugi našli njegov novčanik i vratili mu.

“Bio sam na moru u Crnoj Gori i po povratku kući sam kupovao smokve. Kupio sam i otišao. Tokom vožnje me nazvao neki broj i javio sam se. Čovjek me pitao jesam li ja taj i taj. Potvrdno sam odgovorio, a on je rekao da sam zaboravio novčanik gdje sam uzimao smokve. Noge su mi se odsjekle jer su mi u njemu svi dokumenti i ne mogu preći granicu. Čovjek je pitao gdje prelazim granicu i rekao da on ide za Sarajevo. Dogovorio sam se gdje ću ga čekati. Ja sam mu davao novac da zahvalim, ali odbio je. Kaže da je žena koja je prodavala smokve vidjela njegove tablice na autu i sva uznemirena rekla njemu da sam ja njegov zemljak. On je otvorio moj novčanik i našao jednu uplatnicu sa mojim brojem i tako me nazvao. Toj ženi planiram kupiti poklon kad krenem ponovo na more”, kaže sretni nalazač novčanika koji tvrdi za svoj posao da je kao i svaki drugi. Ističe da dođu gosti i sa pozitivnom i sa negativnom energijom.

Tvrdi da ne da nikome da ga napuni negativnom, već nastoji biti pozitivan uvijek i dobro raspoloženje širiti na sve oko sebe jer je to osobina koju svaki ugostitelj treba da ima.

 

 

(nezavisne)