Doajenka Sarajevskog pozorišta, rediteljica, profesorica… Sve to je Kaća Dorić (82). Godinama u penziji, a ipak bez daski koje život znače ne može.

Štreberski odnos 

Tako se, zajedno s kolegama, u Narodnom pozorištu Sarajevo (NPS) priprema za premijeru predstave „Snijeg“ reditelja Dine Mustafića, prema romanu turskog nobelovca Orhana Pamuka, koja je zakazana za 26. juni.

– Moja uloga je jedna od epizodnih. U toj dramaturgiji ja sam dadilja, za koju kažu da je druga majka. Imam još nekoliko zadataka, ono što bi trebala biti naracija. Ali, to su uglavnom poetski tekstovi koji su u romanu i najljepši. Imam divne partnere, Dragana Jovičića, koji igra gospodina Turguta, Aleksandra Seksana, koji igra Kaa. Tu su i Turgutove kćerke, Svila i Kadifa, koje utjelovljuju Amra Kapidžić i Amila Terzimehić. Veliko mi je zadovoljstvo da se s njima susretnem na sceni. Atmosfera je divna, ali vidim da nisam jedina koja ima strepnju hoćemo li stići – govori nam Dorić u ugodnom ambijentu jedne od kultnih sarajevskih kafana.

Pored Kaće sjedi Lara, njena unuka, i pomno sluša razgovor.

Dino Mustafić je, zaista, okupio impozantnu glumačku postavu?

– Ovo je treći put da radim s Dinom, baš u NPS-u i mislim da je povjerenje obostrano. Ja sam tu malo nezgodna, ne volim raditi sa svakim, nikad i nisam. Pa sam mislila da će se s godinama ta moja osobina malo ispraviti. Međutim, nije.

Toliko dugo ste na sceni. Zvanično ste u penziji, ali i dalje igrate. Kažu da glumci nikad ne odu u penziju.

– Tako se kaže. Mi imamo nakaradni sistem da budete isključeni onog trenutka kada niste na platnom spisku. Pamtim da je to kod Rusa potpuno drugačije. U Engleskoj igraš dok te trebaju na sceni, dok možeš da pamtiš tekstove, dok si pokretan… Ponekad mi se učini da se to tako kod nas radi kako bi se dao prostor mladim ljudima. Međutim, događa se da se ta radna mjesta ugase. Desi se nekada da imaš sreće, nekad da se i izboriš za neke zadatke. Nekad je na sceni potreban dijapazon od najmlađeg do najstarijeg glumca. A među najstarijim, sad sam ja. Imam utisak da se još mogu radovati tome što radim. Postoji strepnja jer sam ja uvijek prakticirala da dolazim spremna na probe. One su mi služile, ne za to da učim i ponavljam već da isprobam ono što sam pripremila. To se i zadržalo, samo što mi za to treba mnogo više vremena. Bojazan je od toga da ću druge kočiti u napretku zbog mojih godina. Zato mi treba više vremena. Unuka Lara mi pomaže da zadržim taj štreberski odnos.

Stanje u kulturi nije idealno, ali kažu da može i gore.

– Ne daj Bože, gore! Mislim da prosto ne postoji kulturna politika. Ne postoji značenje toga za grad i državu. Ne zna se šta je naš zadatak. A to je u svim oblastima potrebno. Vidite koliko se bore, pjesnici, naprimjer, da objave svoja djela. Kriteriji su niski. Tu se nešto desilo. A toliko je produkcija mala da su sve predstave, kakve god da su, super. Mislim da se bez kulturne politike ne može. Ispalo je da je to na zadnjem mjestu. O svemu ćemo se brinuti osim o tome.

Moram kazati da ima ljudi koje mi je prijatno sresti. Često ne znam ni kako se zovu, ali se javimo jedni drugima na ulici.

Kaća Dorić s unukom Larom - Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba

Kaća Dorić s unukom LaromFoto: (M. Tabaković)

 

Kultura je identitet jedne države. Kako onda mislite da identitet naše države izgleda nekome sa strane.

– Naravno da jeste, ali nam se dešava šta nam se dešava. Ja pretpostavljam, sreća u nesreći, da sve ovo što se zove region pati od istih bolesti. Jedino se međusobno možemo ogledati, a nikome nije kako treba.

Koprodukcije su česte i možda neophodne?

– Ako bismo se svi zatvorili, sami za sebe, tek to ne bi valjalo. Ali, dobro je, makar tako kako je. Pretvorili smo se u neke manifestacije, a dogodi se da u tim gradovima tokom cijele godine nema ništa. A to sve ovisi o onoj politici koju smo spominjali. Mi smo, recimo, ranije s Molijerom gostovali u Han-Pijesku. Sada su od Doma kulture napravljene kladionica i kuglana. Tu nema ništa. Uništili smo, a ništa dali zauzvrat.

Nestaje generacija

Vi ste izabrali Sarajevo. Možete li se zamisliti da živite negdje drugo?

– Da, ja sam tada izabrala Sarajevo i Sarajevo je izabralo mene. Stekla sam prijatelje, porodicu, tu sada živi moja unuka Lara. Sve manje je ljudi moje generacije, gubim ih. Prosto, moja generacija nestaje. Još ostaje ono kad čujem da mi kažu: „Moja mama je još ljubomorna kada tata vas spomene.“ Danas sam sigurna da Sarajevo, kakvo je sada, nikada ne bih izabrala. Nije to isto Sarajevo, sve je drugačije. Od toga da pazim pred kime ću vic ispričati do toga da mi žena kaže: „Živiš tu sto godina i još govoriš ekavicu.“ Nekad niko nije primjećivao kako ko govori.

Mislite li da će kultura opet biti važna, neophodna, cijenjena?

– Hoću da vjerujem u sposobnost novih generacija, da prepoznaju da oni mogu učiniti život boljim i prijatnijim. Jeste li primijetili da mnogo više srećemo ljude koji su namršteni nego što ćete vidjeti osmijeh? Dođe mi da častim kad mi neko podari osmijeh. Hoću da vjerujem da će ova generacija početi uviđati da je tako malo potrebno da nekome učiniš prijatnost, a tako malo je dovoljno da te neko povrijedi. I kada počnu od sebe, sve će ići nabolje. Mora.

Ali, mladi odlaze i taj trend ne jenjava. 

– Ne gledam televiziju, ne čitam novine, slušam radio, a kada mi se desi da pogledam i kada vidim naše ljude koji govore da imaju seminar na kojem će razgovarati o odlasku mladih, upitam se šta se ima o tome razgovarati. Ponudi nešto konkretno. Oni desetljeće razgovaraju o odlasku. To je zabrinjavajuća situacija. Sada više niko i ne očekuje da će oni nešto uraditi. A šta će im ponuditi? Ništa.

Mogu ja reći zašto mladi odlaze

– Mladima je zbog interneta sve dostupno. Ovo što naši raspravljaju o tome što mladi odlaze… To raspravljaju 20 godina, a ja im telefonom mogu reći, ne trebaju mi seminari – kazala je Dorić.

MESS se uvijek mijenjao

– MESS se uvijek mijenjao. Naravno da nije isti kroz godine. Prvo je bio koncipiran kao festival malih i eksperimentalnih tema. Imao je oduvijek live teatar. Od samog početka bio je internacionalni, na kraju krajeva, država u kojoj je osnovan bila je veća nego što smo mi sada. Dugo godina sam to pratila. Ponekad sam bila ljuta, nezadovoljna, izlazila s predstava. Ali i to mi je bilo bolje nego ravnodušnost. Koliko je MESS i tada i sada imao utjecaja na naše teatre, ja to ne znam. Volim da vjerujem da jeste – govori Dorić.

 

 

 

(avaz)