Piše: Benjamin Butković

Slučaj „Potkivanje“ svakim danom svog rasplitanja potvrđuje da je pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini u fazi raspadanja sudske i tužiteljske truleži. Tu popravka nema i ne može biti. Ako ova država ili ono što na nju liči želi samoj sebi dobro, sve u tom rašomonu mora, citirat ću jednog aktera popularne serije Velo misto, polit pertolejon i užgat (politi benzinom i zapaliti). Ova metafora sugerira da je tek onda moguće postavljati novi temelj pravosudnog sistema BiH na odredbama Ustava koji garantira pravo pristupa pravdi bez selekcije i diskriminacije.

Krenimo od ljudskih osobina zbog kojih nositelji visokih funkcija mogu doći u iskušenje. Ugodan život, novca dovoljno za poneki luksuz, malo moći da se nekom bliskom učini poneka usluga, lijepe turističke destinacije sa kojih se ponesu nezaboravne uspomene… Je li grijeh da čovjek tako nešto poželi? Nije. Osim, ako sve to ne počne ispunjavati zloupotrebljavajući poziciju, moć koja iz nje proističe, nezakonito uzimajući novac koji mu ni po čemu ne pripada. U javnom istupu poslije tvrdnje njegove zamjenice Ružice Jukić da nedavno upućeno pismo predstavnika EU, OSCE-a i ambasade SAD-a predstavlja atak na VSTV, predsjednik ove institucije Milan Tegeltija je doslovno rekao: „Mi smo institucija koju čine ljudi i kao takvi možemo pogriješiti“. Da se sjetio te svoje izjave, podnio ostavku iz moralnih razloga i ostavio kolegama iz institucija da okončaju slučaj „Potkivanje“, Tegeltija je mogao elegantno izaći iz ove priče. Nije se sjetio.

E, sad ulazimo u sferu grijeha, bezakonja i konačno, onog najopasnijeg, rasturanja sistema na kojem, između ostalih, počiva državni aparat. Milan Tegeltija kao čovjek mogao je da sanja i teži da sebi priušti nešto od pobrojanih ovozemaljskih blagodati. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milan Tegeltija nije smio, a jeste, zloupotrijebiti položaj i moć koju posjeduje da bi protupravno ostvario dobit. Nema osnova za sumnju kako je novac koji je inspektor – posrednik Marko Pandža uzeo od klijenta Nermina Aleševića bio namijenjen Tegeltiji. Da je istina da se radi o tome da je predsjednik VSTV-a izmanipuliran, kako sam tvrdi, protiv Pandže bi već davno podigao privatnu tužbu.

Šta vrijedi za Barašanina, ne vrijedi za Tegeltiju

Razumnom prosuditelju jasno je da inspektor SIPA-e nije tek slučajni posrednik. Alešević se ranije više puta pismeno obraćao predsjedniku VSTV-a, ali odgovora nije bilo. Tek Pandžinim posredovanjem dolazi do kafanskog susreta. Jeftino djeluje Pandžino upadljivo upozorenje Aleševiću tokom snimljenog razgovora da novac nikako ne nudi direktno Tegeltiji, nego da „potkivanje“ završi preko njega. To je trebalo biti formalno opravdanje da Tegeltija nema ništa s uzimanjem mita u slučaju da se čitava afera otkrije. Pitanje je hoće li to Pandža u pokrenutom postupku priznati i da li postoji dovoljno posrednih tragova kojima je to moguće utvrditi.

Predsjednik VSTV-a je neprimjerenim susretom u kafani tokom kojeg je sa oštećenim razgovarao o konkretnom predmetu ostvario kontakt kakav je bio razlogom smjene bivšeg glavnog tužitelja Milorada Barašina. Uprkos tome što je znao da se radi o slučaju sa elementima krivične odgovornosti Tegeltija se nije povukao iz javnosti do epiloga, nego je naprotiv koristio poziciju za javne istupe čime je, po mišljenju stručnjaka, vršio ometanje pravde. Ovo je prvi nivo selektivnog pristupa, jer ono što je vrijedilo za Barašina, ne vrijedi za Tegeltiju. Zašto?

Disciplinski tužitelj podnio je tužbu protiv Tegeltije, ali je ona ekspresno odbačena odlukom disciplinske komisije uz naznaku da su zahtjevi tužitelja odbačeni kao nedopušteni. Svoje iznenađenje odlukom izrazio je visoki predstavnik Valentin Inzko ocijenivši da je situacija neprihvatljiva i da očekuje od Vijeća da poduzme potrebne korake kako bi ispravilo ovu situaciju i ponovo izgradilo povjerenje javnosti u ovu krucijalnu instituciju.

Ponašanje VSTV-a, Tužilaštva BiH i komisije koja je odlučivala o tužbi disciplinskog tužitelja pokazuju svu trulež i korumpiranost sistema. Ako studentima prava treba objasniti kako izgleda selektivni pristup pravdi, onda nema boljeg praktičnog primjera. Vijeće je, ne sačekavši provođenje postupka, objavilo jednoglasnu podršku predsjedniku Tegeltiji. Stručna javnost je ocijenila da je taj potez bio ishitren. Komisija je odbacila zahtjev disciplinskog tužitelja po dva osnova iz formalnih razloga. Odbačena je i disciplinska tužba i zahtjev za privremeno udaljavanje s funkcije predsjednika VSTV-a.  I to je stručna javnost ocijenila iznenađujućim. Posebno zbog brzine kojom je odluka donesena.

Ključno sporno mjesto i drugi nivo diskriminacije u pristupu pravdi je svojstvo u kojem Tužilaštvo provodi istražne radnje nad akterima afere. Tegeltija je saslušan prvi i to u svojstvu svjedoka. Potom je na saslušanje pozvan biznismen Nermin Alešević. I on u svojstvu svjedoka. Posljednji je saslušan inspektor SIPA-e Marko Pandža. U svojstvu osumnjičenog. I svi su nakon saslušanja pušteni na slobodu. Nisu im izrečene ni najblaže mjere zabrane.  Kakva je razlika među akterima afere, pa se Tužilaštvo odlučilo na ovakav pristup? U sličnim slučajevima, a o tome su javno govorili i bivši suci i istaknuti advokati, kada se radi o osnovanoj sumnji u počinjenje krivičnog djela, svi akteri bivaju uhapšeni. Obrazloženje je tada da bi mogli ponoviti djelo i uticati na svjedoke, te prikrivati dokaze. Trojica aktera afere „Potkivanje“ ne samo da mogu ponoviti djelo, nego mogu međusobno komunicirati, eventualno uništiti dio dokaza i počiniti druge slične radnje koje mogu uticati na ishod postupka.

Davanje i primanje mita

Prema krivičnom zakonodavstvu BiH davanje i primanje mita ili dara predstavlja krivično djelo. Alešević je na snimku koji je dostavio medijima brojao novčanice, a kasnije u izjavama tvrdio da je Pandži dao ukupno 3 i po hiljade eura u više navrata. Zašto je samo Pandža osumnjičen, obrazloženja iz Tužilaštva BiH nema. Vjerovatno zbog zaštite interesa istrage. Aleševiću je navodno ponuđen imunitet, ali prema tvrdnjama stručnjaka, za to nema osnova, jer prijava nije dostavljena Tužilaštvu prije samog čina davanja mita i snimanja.

Treći nivo selektivnog pristupa pravdi očigledan je u akterima slučaja zbog kojeg se Alešević odlučio na tajno snimanje kafanskog sastanka sa Tegeltijom i Pandžom. Imena bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Adnana Terzića i bivšeg premijera Unsko-sanskog kantona Amira Avdića koji su objekat Agrokomerca koji Alešević koristi i za koji ima ugovor dali pod hipoteku kod Bobar banke za kredit od 2 miliona maraka pominju se tek ovlaš. Sporni kredit je podignut 2014. godine na imovinu koju Alešević, kako tvrdi koristi već 11 godina. Predmet je, na neki čudan način, iz nadležnosti sudova Unsko-sanskog kantona , gdje je Agrokomerc smješten, prebačen u Tužilaštvo Kantona Sarajevo. Nema konkretnih dokaza, ali s razlogom se može sumnjati – samo zbog odugovlačenja.

„Živi kreč“ po cijelom slučaju, ali i po pravosuđu BiH, posula je Tegeltijina zamjenica u VSTV-u Ružica Jukić izjavivši za jedan regionalni medij:

„Ne znam za druge kolege ko je blizak kojoj stranci, ali očito je da je problem ako je neko blizak Čoviću, Dodiku ili Radončiću, dok apsolutno nije problem da bude neko blizak Mektiću i Izetbegoviću.”

Ovim je ogoljeno stanje u pravosuđu do kosti. Posredno priznanje političkog uticaja na rad pojedinaca u pravosudnom sistemu BiH pokazuje da su milioni investirani u strukturalni dijalog o reformi pravosuđa ustvari bačeni. Kuda dalje, rođače? Prije svega, iz VSTV-a moraju biti uklonjeni članovi koji su se na bilo koji način kompromitirali, djelima ili javnim istupima. Vijeće mora održati hitnu sjednicu, priznati grešku u davanju podrške kompromitiranom predsjedniku, izabrati potpuno novo rukovodstvo kao prvi korak u vraćanju povjerenja u ovu instituciju.

Tužilaštvo BiH mora promijeniti selektivnu praksu ili i tu treba mijenjati čelne ljude. Slučajevi moraju biti procesuirani prema zakonu, a građanima se mora garantirati jednakost u pristupu pravdi propisano Ustavom. Zakonodavac mora krenuti u izmjene Zakona o VSTV-u u skladu s najboljim evropskim praksama. Stranci koji nadgledaju proces reformi, kad već daju novac, moraju postati akteri, a ne posmatrači personalnih promjena. Jer, ipak, od glave smrdi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

Izvor: Al Jazeera