O veličini i jednostavnosti Dževada Karahasana suvišno je govoriti, jer o njemu najbolje govore njegova djela. Da ga bolje poznaju oni koji čitaju njegove knjige, nego oni koji sjede nasuprot njega, kazao nam je Karahasan u razgovoru za Klix.ba.

Koliko ljudi knjigu danas smatraju vlastitim utočištem i bijegom od stvarnosti?

Na moju veliku radost podaci izdavača naprimjer u Njemačkoj i Italiji pokazuju da se knjige sve više prodaju i želim vjerovati, sve više čitaju. I to papirnate knjige. Bio je period u kojem su se mnogo proizvodile takozvane elektronske knjige. Unazad četiri, pet godina prodaja elektronskih knjiga slabi, a prodaja štampanih knjiga raste. Da se ne zavaravamo, nikad u historiji knjige nisu bile jako značajne u tehničkom smislu te riječi. Uvijek je manjina ljudi kupovala knjige i čitala ih, tako je i danas, jer je uvijek bilo relativno malo ljudi koji su sposobni da samostalno misle, da žive sami sa sobom, sa svojim uvjerenjima, mislima i osjećajima. Ali ih je srećom uvijek bilo. Knjige se proizvode, pišu, čitaju, i ljudi na taj način razgovaraju s onima koji su im daleko. Knjiga je čudo koje za nas čuva vrijeme. Knjiga čuva bolje od svega što su ljudi smislili. Zbog toga je, mislim, knjiga besmrtna i nije, i ne može biti ugrožena dok smo mi ljudi. Ako se ovim prorocima tehnike posreći, pa ukinu ljude i proizvedu neku kombinaciju kibernetičke mašine i čovjeka, možda njima neće trebati knjige, ali dok smo ljudi, knjige će nam trebati. Ne samo kao bijeg od svakodnevice, iako i to često, nego i kao razgovor. Ljudi su razgovor, a čovjek je biće jezika. A jezik se nigdje ne pokazuje tako dobro kao u razgovoru. Sagovornik je uvijek na neki način prisutan u onom što vi govorite. Ono što mi govorimo u razgovoru, uvijek je uvjetovano i onim s kim razgovaramo. A knjiga je čudesni instrument koji nam omogućava razgovor s odsutnim sagovornikom.

Foto: H. M./Klix.ba

Vaša književna opsesija Platonom je evidentna. Šta je to što vas toliko fascinira kod Platona?

Istina, ima pisaca kojima sam opsjednut. U šali često kažem da to više nije ljubav, to je bolest, to je dijagnoza. Ti pisci su Sofoklo, Platon, Čehov…To zaista jesu moje opsesije. Kod Platona me fascinira otkriće dijaloga kao književne forme. Platon je sve svoje spise napisao kao dijaloge. Zadivljuje me otkriće razgovora kod njega. Sva filozofija su monolozi. On je prvi među velikima shvatio da je i ono što misli, razgovor, da je čovjeku koji govori neophodan svjedok, a svjedok nam je sagovornik. Drugo, fascinira me njegova odluka da ne pristane na tešku zabludu mnogih filozofa i nauke da je razum jedini instrument našeg saznanja i da je racionalno znanje jedino bitno što mi trebamo znati. Platon se obraća emocijama, poseže za mitovima, takozvano sveto znanje, uključuje tijelo. Jer, zamislite nogometaša koji misli glavom, a ne nogama, to bi bila katastrofa. I Platon je to znao, on u svojim tekstovima ozbiljno računa sa svim formama saznanja, racionalno, emotivno, intuitivno, saznanje tijelom…Ja sam na jednoj strani pisac, na drugoj profesor, a oba Karahasana se pakleno boje pojednostavljena. Platon je imao smjelosti da odbaci svako pojednostavljenje, da piše onako kako je pisao, uzimajući u obzir kompleksnost ljudskog bića i pretpostavljam da moja opsjednutost njime dolazi od tuda. I time što je dobro pisao, naravno.

Jednom prilikom ste izjavili da vas ljudi više mogu upoznati kroz knjige, više nego oni koji sjede nasuprot vas, je li to istina?

Jeste sigurno. Jezik leži u mokrome, brzo se kreće i često nam služi da slažemo. Svi mi u svakodnevnom životu lažemo. Nekad je to dobro, nekad nije, ali ostaje činjenica da lažemo. Drugo, jezik nam često služi da govorimo i tako sakrijemo tužnu činjenicu da ništa ne mislimo. Dok je ruka iskrena, ne zna lagati. Sigurno ste se mnogo puta u životu uvjerili da rukom saopćavate stvari koje jezikom ne biste mogli saopćiti. Ja pišem rukom, perom i zaista ne lažem tada. Ruka je iskrena i zato mislim da su ljudi u onome što pišu mnogo prisutniji nego u onome što govore.

Fascinantna je vaša smirenost koja vas karakterizira. Kako postižete unutrašnji mir?

Jako me raduje što sam vas uspio prevariti. Ja sam pomalo neurotičan čovjek i to rješavam šetnjom. Kad god sam u Sarajevu, stalno sam u potrazi za žrtvom koja bi šetala sa mnom, nekad nađem nekoga, a nekad hodam sam i tako se oslobodim nervoze. Ovo što vam djeluje kao smirenost i što mislim da nije pogrešno, jesam dosta smiren čovjek, jeste jer računam s većim jedinicama vremena nego današnji ljudi. Oni su izloženi užasnoj strahobi, toj nepogrešivoj agresiji tehnike. Ljudi su nasjeli na podvale proroka tehnike da je to nešto užasno dobro imati telefon. Povjerovali su da je jako važno biti informiran, a ja uopće ne želim biti informiran, strogo razlikujem informaciju i znanje. Informacija te povezuje s vanjskim svijetom, ali samo prividno. Ja sam profesor i ne zarađujem hljeb onim što je aktuelno danas, pokušavam iskoristiti dobre strane moje profesije. Zbog toga što ne žudim za informacijama, računam s tim da, ono što mi je suđeno, ono će me stići, znao ja da će me stići ili ne.

Foto: H. M./Klix.baFoto: H. M./Klix.ba

Koliko se onda nove generacije oslanjaju na tehnologiju? Danas, kad nam je sve dostupno i pri ruci, jesmo li se, zahvaljujući tehnologiji, pretvorili u robote?

Živite doslovno kao roboti, potpuno vas kontrolira tehnologija. Ljudi misle da se oslanjaju na tehnologiju, a zapravo se tehnologija oslanja na njih. Ima jedna stvar koju vam niko ne može dati, pa ni tehnologija, a to je vrijeme. Vrijeme dobivamo na dar od Boga. Ništa od onoga od čega se isplati živjeti ne možete kupiti, sve dobijete na dar od Boga. Vaša generacija nema vremena za sebe i za vama drage ljude, a to je ono radi čega se isplati živjeti. Uvjeravaju nas da nove tehnologije pojednostavljuju stvari, čine nas efikasnijim, a to je masna laž. Tehnologije mogu mijenjati sporedne, manje važne stvari, ali ono što je bitno, uvijek je bilo onako kako je bilo i sada. Uvjeravaju me da će mi telefon promijeniti život, ma ne, život će mi promijeniti prijatelj, žena…Uvjeravaju me da će mi biti lakše živjeti ako imam mnogo mašina oko sebe, a to nije istina, lakše ću živjeti samo ako sam zdrav i ako me dvoje ljudi voli. Tehnologija stalno naše sposobnosti i dijelove našeg bića oduzima od nas, uzima sebi i uspostavlja kontrolu nad nama.

Razmišljate li o budućnosti ili živite samo za danas?

Nikad nisam živio samo za danas, jer čovjek je biće vremena, možda jedina životinja koja je uronjena u velike jedinice vremena. Mi smo bića jezika, a jezik sadržava vrijeme. Bez prošlosti vi ne biste bili čovjek. Sve što činite, mislite, osjećate, vas uranja u vrijeme. Moj bijesni otpor prema tehnologijama dolazi i otuda što me one uporno pokušavaju reducirati na moje sad, a ja nisam sad. Kad bih bio sad, bio bih možda biljka, životinja, mašina, robot…, ali ne bih bio čovjek. O budućnosti nikad ne razmišljam, ali o prošlosti neprestano. Pokušavam ponekad zasmisliti neku budućnost, ali sam uvijek duboko svjestan toga da mi je prošlost tu. I lijepo čudo jezika i knjige omogućava mi da živim i upoznajem prošlost onih kultura i zajednica koje nisu moje.

Foto: H. M./Klix.baFoto: H. M./Klix.ba

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, a jednom ste rekli da slava i književnost ne idu zajedno. Zašto?

Pa da. Slava je samo slika jednog čovjeka. Slavan je čovjek čije lice mnogi poznaju, a unutrašnje biće haman niko, a pisac to ne može biti. Pisac je čovjek koji traži sagovornike, on hoće razumijevanje. Jednom sam rekao i da sam pisac i da moja zadaća nije osuditi nego razumjeti. Pisac nema sljedbenike, on ima sagovornike. Nema ljude koji mu se dive, nego ljude koji ga razumiju, a to nije slava. Slava je malo više vanjska, a književnost je sva unutrašnja.

 

 

 

(klix)