Piše Edin Urjan Kukavica

Ima kod Dostojevskog, Fjodora Mihajloviča, u Braći Karamazovim, priča o velikom inkvizitoru; rijetko se spominje, crkvenim autoritetima nikada nije bila baš po volji tako da se gotovo zaboravila, a iz prašine prošlosti izvuče je tek poneko ko želi ukazati na sav besmisao silovite, krvožedne, bestijalne gorljivosti savremenih “puritanaca” koji vjeru žele “osloboditi” svega što vjeru obdržava, jača, snaži… svega onoga što, ako hoćete, vjeru čini.

U toj priči, u najkraćem, Ivan, agnostik, bratu Aljoši, koji se zamonašio, pripovijeda zgodu iz 16. stoljeća prema kojoj je Isus Krist, Isa sin Merjemin (mir neka s njima oboma), ponovo došao, ne potkraj vremena i ne u Šam-i Šerifu (Damasku) nego upravo tada i tu, u 16. stoljeću i u Sevilli poželjevši obići svoje sljedbenike tamo gdje je “baš jučer na veličanstvenoj lomači, u prisuću kralja, dvorana, vitezova, kardinala, i divnih dvorskih gospođa, veliki inkvizitor, odjednom spalio gotovo cijelu stotinu heretika ad maiorem gloriam Dei (na veću slavu Božju).” Pojavio se tiho, neprimjetno, bez pompe i trubalja kao i prvi put ali, začudo, svi su ga prepoznali. Narod plače i ljubi zemlju po kojoj hoda, djeca bacaju cvijeće preda nj, pjevaju i kliču mu: “Hošana!” (Dobrodošao!)

Zastade u predvorju seviljske katedrale, baš u trenutku kad unesoše otvoren dječiji, bijeli lijes: u njemu, na cvijeću, sedmogodišnja djevojčica, jedinica nekog odlična građanina. “Ako si ti to”, pade mu pred noge uplakana majka, “uskrsni onda moje dijete!” Sprovod zastaje, lijes spuštaju do njegovih nogu. On gleda sa sućuti a usta njegova tiho izgovoriše: ‘Talitha kumi!‘ i djevojčica ustade…” Usred vike, jauka, blagosiljanja i slavljenja Boga, Uzvišenog koji Svome poslaniku podari još jedno čudo naočigled sveg’ svijeta, trgom ispred crkve došeta glavom veliki inkvizitor. Ne u kardinalskom ruhu u kojem je jučer pred narodom palio protivnike rimske vjere, nego u staroj gruboj kaluđerskoj mantiji.

Iza njega stupaju njegovi mračni pomoćnici i sluge i sveta straža. On namrgodi svoje sijede guste obrve, pogled njegov sijeva zlokobnim plamenom. Ispruži svoj prst i zapovijedi straži da ga uhvate.

Isti onaj narod koji je do maloprije klicao Stvoritelju i spasitelju obori glave pred inkvizitorom, razmače se pred stražom i ova, posred grobne tišine, koja nastupi, položiše ruke Božijeg poslanika i kao sužnja ga odvedoše u tijesnu  i mračnu presvođenu tamnicu u staroj zgradi Svetog suda.

Dan zamače,  nastupi mračna, vrela i “mrtva seviljska noć”, zraka punog mirisa “lovora i limuna”. U dubokom mraku otvaraju se teška, željezna tamnička vrata i u tamnicu, sa svijećnjakom u ruci, ulazi glavom stari inkvizitor. Zastaje na ulazu i zagleda se dugo, u spasiteljevo lice. “Jesi li to ti? Ti?” Upita, pa kad ne dobi odgovora, nadoda brzo: “Ne odgovaraj, šuti. A i što bi ti mogao reći? Ja i suviše dobro znam šta ćeš reći. … Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš. … I sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika i onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i, na jedan moj mig, dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču, znaš li ti to?” (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi). Elem, Isus Krist ne položi ispit pravovjerja pred onim koji je vjeru znao bolje od onoga koji je vjeru donio.

Kako postati i ostati vjernik i nakon časnog Ramazana ili, kako prepoznati vjernika i kad ne posti? Lahko; vjernik nikada ne zaboravlja da je Allahov poslanik Muhammed (mir neka je s njim i njegovima) rekao: “Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo; od Njega pomoć i oprost tražimo; Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih! Onoga koga Allah na Pravi put naputi – niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na Pravi put ne može naputiti.”

“Nemojte se nakon moje smrti vratiti u bezboštvo, te jedni druge ubijati. Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravog puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur’an) i moj Sunnet. O ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je kod Allaha onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, ni nearap nad Arapom, osim u pobožnosti.”

“Čovječe! Ne možeš nikada sastaviti vjerovanje i vjerolomstvo. Kako ćeš biti musliman kad susjed nije miran od tebe?! A kako ćeš pak biti vjernik ako od tebe nije miran ostali svijet?! Nema vjerovanja onaj u koga se nema povjerenja, a ni vjere onaj koji ne ispunjava obećanja. Nije vjernik onaj od čijeg zla strahuje njegov susjed. Čovječe! Nisi u istinskom imanu sve dok drugima iznalaziš mahane, a ni sam nisi bez njih. Stoga, prvo otkloni svoju mahanu, a ostavi druge i njihove mahane. Ali, znaj, nikada nećeš moći otkloniti sve svoje mahane, pa je najpreče da se njima posvetiš i pozabaviš. A ako želiš biti pravedan onda ne istražuj tuđe mahane pa ćeš i Allahu, uzvišenom, biti drag i mio.”

“Dobročinitelji na ovom svijetu biće dobročinitelji i na onom svijetu, a dobročinitelji se prepoznavaju po iskrenosti u govoru, čuvanju amaneta, ispunjavanju obaveza, neuobraženosti, obilaženju rodbine, samilosti prema slabima, činjenju dobra, lijepom odgoju i ponašanju, obilju blagosti i širenju znanja. Njima će Allah, Uzvišeni, oprostiti grijehe zbog dobra što su ga činili Njegovim stvorenjima. Ali, čovječe, ne zavaravaj se tvrdnjom da je čovjek s onim koga voli. Nećeš biti s dobročiniteljima sve dok ne budeš radio kao oni.”

Rekao je Abdullah ibn ‘Amr: “Doći će vrijeme kada će ljudi obavljati hadž, klanjati i postiti a među njima neće biti vjernika!” Vjernik zna da je “razumijevanje posuda u kojoj se čuva znanje i da znanje vodi ka djelu, a djelo vodi u dobro. Strast vodi u grijeh. Imetak je bolest oholih. Ovaj svijet je pijaca na kojoj se kupuje onaj svijet. Vjernik se čuva “pobožnjaka koji je neznalica i učenjaka koji je razvratnik jer su oni su veliko iskušenje za svakog.” Vjernik ostaje uvijek isti, bez obzira na vrijeme i situacije. On ostaje nesalomljiv u vjeri, s jednim istim licem i na jednom putu. A licemjer se mijenja prema vremenu i prilikama gledajući samo svoju korist, ne ustručavajući se zakinuti drugoga. Praksa vjernika potvrđuje istinitost njegovih riječi, njegov javni život potvrđuje privatni, a njegova prisutnost otkriva njegovu odsutnost.

Vjernik zna da se “vjerovanje ne sastoji u tome da se svijetu prikazuje vjernikom, a zavarava se pustim željama. Istinsko vjerovanje je ono koje se urezalo duboko u srce i koje potvrđuju njegova dobra djela i da “nema vjere onaj ko čovječnosti nema.”

 

 

(NAP)