Piše: Haris Ćutahija

Ako ste se ikada pitali zašto su svi nacionalisti glupi i zatucani, odgovor je jednostavan. Neko ko nema ličnih kvaliteta i ostvarenja kojima se može ponositi, neko ko nema vlastiti identitet, traži svoje mjesto u grupnom identitetu. Oni su nacionalisti, huligani, zaluđeni uposlenici trgovinskih lanaca koji na more nose peškir sa logom svoje firme. Oni su svjetina koja linčuje.

Zanimljivo je to kako su na Zapadnom Balkanu do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka nacionalisti zvanično bili statistička greška, a devetesetih su postali ogromna većina. To je posljedica mentaliteta stada. Svjetini treba čoban, mesija, a ideologija koju čoban propagira  uopšte nije bitna, u drugom je planu. Takav pojedinac, pripadnik stada, hoće da oduševljeno stoji pred televizijom u svojoj garsonjeri dok na državnom kanalu govori njegov Spasitelj i nije mu bitno što mu se na plastičnom stolu hladi ugrijano haše. Njemu treba neko ko će dati viši smisao njegovom malom i jadnom životu. On hoće i krivca za ono haše na stolu, za neplaćenu ratu kredita i golfa dvojku kojem je otišla lamela.

Rješenje je nacionalizam. Svoj će ponos delegirati na svoju naciju, ponositi se precima, nečim s čim se rodio, nečim što lično nije uradio. Bit će dio dogme koja će ga ubijediti da je bolji od ostalih, da zaslužuje najbolje. Za sve što ne valja u njegovom uzvišenom životu kriv je onaj preko rijeke.

Njemu poput droge trebaju riječi od kojih će se naježiti. Njegov će vođa vrištati “krv i tlo” a on će oduševljeno klicati jer ne zna da to znači da će on lično liti krv za vođinu nekretninu. Nije bitno i ako je prolije. Od principa neće odustati jer bi onda bio idiot u svojim očima nakon svih ovih godina zaluđenosti, odricanja i ličnih žrtava za ideju.

Nacionalizam se sastoji od nostalgije prema imaginarnom zlatnom dobu plemena, stremljenju ka početku novog zlatnog doba i mržnji prema susjednim plemenima koje ovo stremljenje sprječavaju. Posljedice nacionalizma su masovna duboka paranoja, svjesno licemjerje i kompleks niže vrijednosti.

Nacionalista drugome fakturiše sve što prezire kod sebe samog. To možemo pročitati u nacionalističkim raspravama u komentarima na vijesti po društvenim mrežama. Jedni druge optužuju za nekupanje, nepismenost, itd. Sebe i svoju naciju pokušavaju dići na pijadestal omaložavanjem drugog i ljubav dokazuju mržnjom.

Kako prepoznajemo nacionaliste? Po dugim ljubavnim recitalima upućenim njegovoj etniji? Po mahanju nacionalnom zastavom? Po sadnji cvijeća u nacionalnim bojama? Ne. Prepoznajemo ih po nasilju, verbalnom i fizičkom, po mržnji prema drugom i drugačijem.

Tu se vraćamo na onu floskulu nacionalista, kad kažu da je nacionalizam ljubav prema naciji. Ne, nije. Nacionalizam je mržnja prema drugima i uvertira je za fašizam, to nam pokazuje historija. Bio je uvertira za ratove u bivšoj Jugoslaviji i prepreka je normalnom životu i preko dvadeset godina poslije.

Nacionalizam je iracionalan, neutemeljen, glup i nikad nema pozitivnu konotaciju. Nacionalisti pozivaju na nasilje, mržnjom zagađuju javni prostor i zloupotrebljavaju demokratiju i pravo na slobodu govora.

Šta je odgovor na nacionalizam? Ignorisanje? Fizički obračun? Prijava ombudsmenu za ljudska prava? Ne. Trebamo koristiti jedino efektno oružje koje nam je dalo proviđenje, koje nas je služilo sve ove vijekove i koje nas nikad nije izdalo. Zajebanciju. Treba im sistematski pokazivati kako su glupi i smiješni. Zajebavati ih na svakom koraku, za svaku izjavu, za svaki postupak, za svaki ispad. Na društvenim mrežama, na ulici, u prodavnici, na predizbornom skupu. Oduprijeti im se zajebancijom.

Humor se veže za inteligenciju i tu oni nisu baš u prednosti. Dakle, samo oštro, brutalno i bez pardona. Ni oni ne štede naše osjećaje, pa ni mi ne trebamo njihove.

 

 

(Buka)