Izuzetak ne predstavlja ni predstava “Snijeg” koju režira prema romanu nobelovca Orhana Pamuka, a koja će sredinom juna premijerno biti izvedena u Narodnom pozorištu Sarajevo.

U razgovoru za Klix.ba Mustafić naglašava da je riječ o oporoj priči u kojoj će se odvažno baviti savremenom Turskom, njenom dubokom podijeljenošću, sveprožimajućom identitetskom i vrijednosnom rastrzanošću između sekularizma i islamizma, između Evrope kojoj se teži, ali i od koje se zazire.

“Pokušat ćemo vidjeti zašto bi se pobjeglo od Orijenta, ali tako da sve zapravo ostane isto. Bit će nam fokus i na klasnom pitanju, jer jedno je poimanje svijeta evropeizovane ‘istanbulske buržoazije’ školovane na najboljim univerzitetima, a sasvim drugo zabačene anadolske sirotinje, one kojoj je Allah nerijetko jedini zaštitnik pred zastrašujućom ravnodušnošću ionako nedostižnog svijeta. Ovaj politički triler ima ljubavni zaplet u kojem je smisao sreće i života u vjeri, ljubavi i uzvišenoj ljepoti snijega. Pahulja je savršeni oblik u kojem možemo vidjeti i našu singularnost”, rekao je.

O međuljudskim odnosima, podijeljenosti, strahu i identitetu

Za rad na ovoj predstavi okupio je impresivnu glumačku ekipu, a dramaturgiju i adaptaciju teksta povjerio je Bojani Vidosavljević. Govoreći o aktuelnosti Pamukovog teksta i njegvog smještanja u društveno-političku svakodnevnicu BiH, Mustafić ističe da trebamo prestati strahovati od samog straha.

“Nastavljamo živjeti u strahovima od drugih, svejedno koga, samo jer nije ‘moj’ ili ‘naš’. Strahovati, biti u strahu, nikome nije pomoglo. Dakle, prestanimo strahovati, mrziti, biti oportunisti i umjesto toga vratimo osjećaj solidarnosti i naše kolektivne odgovornosti za stvaranje BiH koja ima šta da unese u Evropu. Izgubili smo previše vremena i krajnje je vrijeme da počnemo stvarati društvo u kojem će biti izmiješani svi naši identiteti. Treba stvoriti osjećaj, što znači biti Bosanac u Evropi. Prema mom mišljenju, riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam, socijalnu pravdu, obrazovanje koje nam pomaže shvatati šta je dobro društvo, a to je ono koje radi na dostojanstvu svakoga”, rekao je.

Na pitanje šta nas povezuje na način na koji snijeg povezuje aktere Pamukovog romana, Mustafić kaže da je to reduciran identitet koji stvara frustraciju, bijes i komplekse.

“Slučajnost je da smo rođeni ovdje. Mogli smo se roditi u u nekoj evropskoj prijestolnici, ali isto tako i u Siriji, možda i u Jemenu. Zašto svoditi svoj vlastiti identitet na to da ste slučajno rođeni u ovom dijelu svijeta. Tako je i kod Pamuka. Mnogi ljudi su religiozni, oni su muslimani i trebali bi znati da je poruka njihove religije pitanje šireg identiteta. Taj širi identitet nije samo nacionalni identitet, nego i to da se bude dobar čovjek. Ako neko nije religiozan, onda na raspolaganju ima vrijednosti evropskog humanizma, a riječ je o vrlo sličnoj poruci. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, to znači da prihvaća, poštuje, tolerira druga ljudska bića i mišljenje”, pojasnio je.

O kulturnoj politici, moći i važnosti kulture

Na predstavi “Snijeg” počeo je raditi samo mjesec nakon što je u Subotici postavio predstavu “Anđeli Babilona” Mate Matišića. Nevjerovatna je energija Dine Mustafića koji postavljanjem angažovanih priča u teatru neumorno kreativno provocira sredinu u kojoj radi stalno iznova ukazujući na moć i važnost kulture i pokazujući da naša pozorišta imaju kritičku publiku.

“O tome nemam pojma, ne razmišljam, pitanje je to i tvrdoglavog karaktera. Vjerovatno, može biti da će mi onemogućiti da radim uskoro, baš zbog toga. Moj kredo je uvijek bio da onaj ko radi treba da radi dobro. Je**š pozorište koje se pravi za protokolarni prvi red, koje nema ideju i razlog, a toga je sve manje u našim hramovima kulture. Na tome se radi sistematski pa se dovode nekompetentni i mediokriteti, klimoglavi poltroni koji klikču svojim liderima. Njih pozorište zaboravlja, a pamti predstave, umjetnike, kojih na svu sreću ima još u bh. pozorištu. Nemam uvid u cjelokupnu produkciju, ali dometi predstava ‘Sjećaš li se Doli Bel’ i ‘Kavkaski krug kredom’ jesu estetski standard koji moramo čuvati”, naglasio je.

Dodaje kako kulturna politika koja je na djelu ima antiprosvjetiteljski i antiuniverzalistički vrijednosni sklop koji favorizuje dogmatsko mišljenje i stavove.

“Svjedoci smo neokonzervativne revolucije koja je statusno, simbolički, ekonomski i politički marginalizirala kritičke intelektualce bez obzira na to da li su politički opredijeljeni lijevo ili desno, u tome postoji stranački konsenzus. Naravno, to je dovelo do autoizolacije kao svjesne neupućenosti s vanjskim svijetom koji neće da trpi našu improvizaciju i površnost. Na sceni je institucionalna vulgarizacija i banalizacija kroz stalno i sistematično srozavanje nivoa temeljnih kulturnih potreba. To se najbolje ogleda u objavljenim rezultatima konkursa bez transparentnosti nadležnih ministarstava kulture”, rekao je.

Iako se umjetnici i kulturni radnici stalno iznova bore protiv toga pokazujući konstruktivnu snagu, Mustafić nije optimističan i ne misli da će prostor kulture na kraju pobijediti.

“Neće, jer očigledno imamo više ljudi koji će da se povuku i da odustanu, nego onih koji će da stanu i kažu ‘dalje tako ne može’. E sad, mi, naravno, možemo da razmatramo prirodu ove vlasti i da kažemo šta sve ne štima, međutim, meni je zanimljivije kakvi ljudi postajemo u ovakvom društvu. Stalno se govori o tome kako se ovo društvo raspada, a ono zapravo funkcioniše besprijekorno, jer proizvodi podanike za vlast koja je ovakva kakva jeste. Ja mislim da mi više ne možemo stvoriti institucionalne mehanizme pa da ljude koji imaju integritet i dokazano poštenje, koji imaju svijest kako se neke stvari ne smiju uraditi – podržavamo u njihovom radu. Učinjena šteta u kulturi je već sada generacijski nepopravljiva”, zaključio je Mustafić na kraju razgovora za Klix.ba.