Piše: Safet Pozder

Sjećanja na prve ramazane i prve dane posta kod ljudi su različita. Jedno je sigurno – roditelji, a nerijetko i nane i djedovi, imali su domišljate načine kako djecu privikavati na post, jer ramazan kruži i za nešto više od tri decenije posti se tokom svih godišnjih doba.

Ako post zimi i izgleda lahak i jednostavan, posve drugačija priča je ljeti. Dodaju li se tome teški fizički poslovi u seoskim sredinama, poput koševine, jasno je da za post treba snage, zdravlja i, prije svega, odlučnosti i jake volje.

Uz razne vrste pohvala i stimulacija djeci, možda i najpopularniji način privikavanja na post, posebno ljeti, bio je takozvano „ušivanje posta“. To bi značilo da dijete posti jedan dan do podne, a drugi od podne, nakon čega bi majka ili nana „nevidljivom iglom i koncem“ ušila polovice, i eto pravog pravcatog posta. U nekim slučajevima se praktikovalo da se djetetu dopusti da na sredini dana kratko objeduje ili napije se mlijeka, a ostatak procedure ostao bi isti. Naravno, vremenom bi se data olakšica „prerasla“ te bi, već odraslija djeca, postila kao i odrasli.

Ušivanje posta nevidljivom iglom

Generacije ljudi, a među njima i potpisnik ovih redova, odrasle su i na ovaj način ispostile svoje prve ramazanske dane. Ponegdje se ova praksa zadržala, ali, evidentno, znatno rjeđe nego ranije. Djeca koja bi postila, pa makar i „ušivanjem“ za Bajram bi bila posebno nagrađena, što je njihovu radost činilo još većom. Istina, bilo je tu i određenih metoda koje, barem po mom skromnom ukusu, i nisu baš pohvalne, ali su u konačnici davale rezultate. Takvo je, recimo, zastrašivanje djece činjenicom da će, ukoliko ne budu postila, za Bajram biti u ćumezu sa kokoškama i slično.

Evidentno je da djeca i danas, u određenoj mjeri, poste. Evidentno je i to da se roditelji trude podržati ih i na kraju stimulirati. Ipak, čini se da pomalo ponestaje ideja kako ovaj posebni i zahtjevni vjerski obred domišljato približiti i omiliti djeci. Otuda mi se čini da je aktivnost koju je, sa djecom, poduzeo jedan vjeroučitelj itekako zanimljiva.

Esmir Čajdin već 15-ak godine predaje Islamsku vjeronauku u Osnovnoj školi „Alija Isaković“ u Prozoru. Vremenom se uvjerio da mehaničko učenje i suhoparno znanje nije dovoljno kako bi plemeniti vjerski postulati kod djeteta, kasnijeg čovjeka, izazvali željeni efekat. Sa zainteresovanom djecom oformio je grupu, simbolično nazvanu „Vjeronauka tim“ i krenuo u realizaciju konkretnih projekata.

Različita sportska nadmetanja, obilasci starijih i iznemoglih osoba, humanitarne aktivnosti, obilježavanje važnijih datuma, ekskurzije, ramazanske aktivnosti samo su dio onoga što je ranijih godina uspješno realizovano i prepoznato, kako od djece, tako i od roditelja.

Podrška djece i roditelja 

Ovog ramazana “Vjeronauka tim“ krenuo je sa novom aktivnošću koja je pažljivo osmišljena još ranije. Vjeroučitelj je pozvao djecu da se prijave za organizaciju jednog iftara kome će prisustvovati nekolicina najbližih prijatelja. Nakon što je napravljen precizan spisak prijavljenih, te nakon što su nastupili i dani posta, djeca su krenula da se takmiče. Svako prijavljeno dijete ima obavezu upriličiti iftar, pozvati svoje prijatelje i slike iftara dostaviti vjeroučitelju. Vjeroučitelj će slike sa svakog iftara postaviti na facebook profilu „Vjeronauka tim“, a djeca će se potom baciti na drugi dio zadatka – lobiranje lajkova.

Epilog se sam od sebe nazire – dijete čiji iftar bude imao najviše lajkova na kraju će odnijeti pobjedu i, naravno, vrijednu nagradu.

Prateći dosadašnji tok ove aktivnosti, jasno je da je ona svesrdno podržane od djece i roditelja, ali i rukovodstva škole. Slike sa iftara su prelijepe. U cijeli projekat će se uključiti preko 150 mališana. A tek lobiranje? Baš kad sam pomislio da ću ovu famoznu riječ staviti na listu nepoželjnih, ovi mališani su mi je ovog ramazana posve omilili i dali joj neki sasvim drugi, vedriji i pozitivniji aspekt.

Da bih do kraja ostao fer i nepristrasan, svakom djetetu sam obećao svoj lajk, pa ću i sam nestrpljivo iščekivati konačni ishod. Ono što me veseli više od svega je sama ideja.

Ako se post nekada mogao „ušivati“, zašto se u savremenoj eri tehnologije ne bi mogao i „lajkati“?

Opet, po mom skromnom sudu, lajkati treba i ovu lijepu ideju vjeroučitelja Esmira, pa, ko zna, možda se u dogledno vrijeme proširi, i već legendarno „ušivanje“ pošalje „u penziju“.

 

 

(Al Jazeera)