Dvije zgrade u zeničkom naselju Radakovo dom su 95 raseljenih porodica iz ovog grada, ali i iz Jajca, Srebrenice, Krajine… Svaka od ovih porodica ima svoju tužnu priču, ali kako su nam kazali, dobivši ovaj smještaj, konačno su počeli pristojno živjeti.

Bez primanja

Halida Palalić u stanu od 57 kvadrata živi sa suprugom i dvije kćerke. Još 1995. izbjegla je iz Srebrenice u Zenicu.

– Ratna dešavanja utjecala su na to da moramo bježati, borba za egzistencijom i strah za život natjerali su nas da idemo negdje. Kad smo se zaputili, vjerujte, nismo ni znali gdje idemo – prisjeća se Palalić.

Došavši u Zenicu, živjeli su u Tetovu, kampu u Banlozima, a onda su, prije sedam mjeseci, dobili stan u Radakovu.

– Živjeli smo u krajnje lošim uvjetima, sada je odlično. Nažalost, niko u kući ne radi, suprug ima dijabetes. Kad može, ode raditi na dnevnicu, da preživimo – govori nam Palalić, koja ne krije da je teško školovati djecu bez ikakvih primanja.

Sa suzama u očima govori da joj nedostaje njena Srebrenica, ali…

– Strah me, iskreno, vratiti se tamo. Izgubila sam oca, tri brata, dosta familije. Tako da bi me povratak tamo dotukao, otvorio rane… – dodaje ona.

Karić: Niko sretniji od mene   - Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba

Karić: Niko sretniji od mene

 

Za boravak u ovim zgradama stanari plaćaju marku po kvadratu mjesečno i redovno izmiruju komunalije. Iako su uvjeti prihvatljivi, svi su oni, uglavnom, nezaposleni i teško stižu izmirivati obaveze. Među njima su i supružnici Dogan iz Jajca, koji su u Zenicu došli 1992. nakon što je taj grad pao u ruke agresora.

– Pola godine smo ratovali, a onda smo morali bježati. Došao sam u Zenicu sa suprugom i kćerkom. Promijenili smo do sada pet smještaja. Konačno imamo život dostojan čovjeka – govori nam Mesud Dogan.

Čistila kuće

Njegova supruga Sabiha kaže da je čistila kuće dok ju je zdravlje služilo. Primali su socijalnu pomoć, a danas žive od plaće od 400 KM kćerke, koju su i dobili u Zenici.

– Živjeti u strahu i ići svake noći u krevet plašeći se da će vas neko sutradan istjerati, ne bih poželjela nikome. Sada, konačno, živimo bez straha – govori nam Sabiha, dodajući da konačno mogu živjeti normalan život i biti sigurna porodica.

Napokon imam život

Zeničanka Zumreta Karić (69), raseljena osoba sa privremenim smještajem, najnovija je stanarka drugoizgrađene zgrade u Radakovu. Zatekli smo je kako uređuje stan koji je dobila i raduje se normalnom životu.

– Bez stalnog krova nad glavom sam od 1992. godine. Sada sam, Bogu hvala, zbrinuta. Niko nije sretniji od mene da ovo sređuje, opremi i konačno se useli. Ovo za mene znači da napokon imam život – kaže Karić.

 

(avaz)