Piše: Berislav Jurić

Samo tri dana nakon što je na jednoj televiziji objavljena prizemna priča o Drvaru, začule su se galame, pa galame na galame, čiji je taj propali bosanskohercegovački gradić. Kao da će ga, zaboravljenog, što ga se, osim besmislenih galama, još spomene tu i tamo kad se spominje Josip Broz Tito, spasiti od odumiranja onaj tko jače zagalami.

U toj prizemnoj priči jedna je povratnica rekla kako nekadašnji “gradić Peyton” sada liči na Černobil, da u njemu nema djece, života, ali ni posla, bez stranačke iskaznice. “Ovo je grad gdje je važnije imati člansku kartu neke političke stranke nego dobiti na lotu. Jer, svaka članska karta ovdje je dobitna kombinacija. Gubitna kombinacija je samo ako niste politički podobni”, rekla je Živana Sabljić, rođena Drvarčanka, jedna od prvih povratnica u mjesto u kojem se sada otvara konzularno predstavništvo Srbije, da bi se, valjda, lakše tražio izlaz prema odlasku bez povratka.

Riječ je, dakle, kad nema poklonika partizana koji obilaze Titovu pećinu, o praznom gradiću. A i ta pećina, očito je, unatoč toliko galama o Titu i vrijednostima, ne može biti toliko vrijedna da joj se bez novih galama sanira krov. Izdržala je nalete u Drugom svjetskom ratu, ali nalete našega mira ne može izdržati. Baš kao što ga, poput mnogih zaboravljenih gradića, i Drvar jedva izdržava.

Gdje su sada partizani i antifašisti

Zagalamilo se, dakle, tri dana nakon vapaja iz Drvara, kako je to “oduvek bio srpski grad i da će takav i ostati”. Onda se, kako to u nas obično biva, digne galama, jer u Bosni i Hercegovini je glavna zadaća politike da ehom udari na eho i da ne dozvoli da besmisao zamre nad zemljom. Galamom na galamu, stavile su galamdžije Drvar na prvo mjesto u javnosti, ali bez stvarne potrebe tog “Černobila” kojeg svojataju, nego čisto za zapišavanje izmučene zemlje, koja se guši u “plodovima” obilježavanja teritorija i tapka u krvi prolivenoj na zaželjenim granicama.

Buru je podigla izjava veleposlanika Srbije u Bosni i Hercegovini Aleksandra Đorđevića, koji je rekao da će Konzularni ured “biti u funkciji povezivanja Srba koji žive u Bosni i Hercegovini sa maticom Srbijom”. Naravno, nije mu palo na pamet da bi Drvar trebalo povezati sa zemljom kojoj nije stalo ni do čega ako nema dobru blagajnu u blizini sebe. “Nadam se da će se raseljena lica vratiti i da će u perspektivi Drvar biti srpski grad, kao što je uvek i bio”, kazao je Đorđević i tako zauvijek izbrisao priču o stvarnim potrebama ljudi u gradu galame.

Jasno je svima da galamdžije poput Đorđevića, i svih koji su nategnuli glasnice radi Drvara, ne čine ništa da se dogodi povratak, niti da na bilo kakav način bude bolje onima koji su se davno odlučili vratiti i ostati. Jasno je da, niti jednom rečenicom, nitko od galamdžija nije iskreno stao na stranu grada i života. Bitna je, kao i uvijek, isprazna galama i isprazno lijepljenje galame na galamu. Jer, da ponovimo, politika u Bosni i Hercegovini, taj bezidejni posao za trpanje novca u džepove s puno ideje, svodi se samo na galamu.

Tako se prvi “zalijepio”član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, koji se, a složila su se u tome i vrsnija slova od ovih, ne bavi politikom, nego galamom i upiranjem prstom u obraz, kojeg potom zaboravi. Ne prst. Rekao je kako je Drvar “partizanski i bosanski grad”. Naravno, zaboravio je kako partizana više nema, da su antifašisti danas daleko od antifašizma, a da je svojatanje, kojeg on, kaže, ne dozvoljava, upravo jednako onome što je on rekao. Nije rekao, a u to se kleo više puta, da je Drvar i srpski, nego ga je sveo na samo dvije skupine ljudi.


Nije dugo trebalo da reagira još jedan galamdžija. I to vrsni. Tako je njegov kolega iz državnog Predsjedništva Milorad Dodik kazao kako je riječ o histeriji u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Kao da je bh. entitet Republika Srpska operirana od histerije nepriznavanja da tamo nema onih koji su nekad živjeli ili paranoje od onih koji to govore. “Drvar je bio i ostao srpski grad”, rekao je Dodik, kao da je time olakšao disanje u “Černobilu”, ili navukao dječji osmijeh na ulice, koje su i bez djece, i bez osmijeha u gradiću kojeg svojataju riječima, a ne projektima zapošljavanja, povratka ili pretvaranja u kakvo turističko odredište mimo propale pećine.

Onda su došle “svete” poruke Komšiću, pa je episkop bihaćko-petrovački Sergije kazao kako Drvar nije bosanski, jer u njemu “ne žive Bošnjaci, Bosanci, Bošnjani i njima slični”. Poručio je kako je Komšiću “udobnije da o Drvaru sudi i presuđuje iz sarajevske vizure, ne mareći za istinu, koja ga, očigledno, uopšte ne zanima”. Tako su se sva četvorica galamdžija dotakla Drvara i odradila svoju galamdžijsku zadaću, misleći da je time riješen problem gradića o kojem, očito je, nitko ne mari, osim kad treba busnuti se u prsa i pokazati navodnu ljubav sa “svoje” i za “naše”.

Nije, recimo, Komšić skočio kad je pao krov pećine u kojoj se krio lik sa slike iz njegova ureda, niti je Dodik skočio kad je čuo da se povratnici guše u Drvaru. Nisu, eto, galamdžije vidjele priliku u stvarnom životu da dokažu tko to bolje i više voli zemlju ili njezin komad. Bitno je zagalamiti na galamu i tako dovršiti svoju svetu dužnost isprazne priče, koja nema nikakve veze sa životom. Baš kao što ni Drvar o kojem sva četvorica govore nema veze sa životom dostojnim čovjeka koji ne galami, nego šuti i trpi i nema snage reći da se ne živi od toga ako si (samo) nečiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

Izvor: Al Jazeera