Bobanovo, Šuškovo i druga naselja u Hercegovini, koje je sagradila Vlada Hrvatske za izbjeglice iz Srednje Bosne, danas su skoro prazna. Nekadašnje izbjeglice se iseljavaju u evropske države, a razlog je potpuna nebriga vlasti prema, kako kažu, njima, koji su skupo platili cijenu rata.

Marijan Radoš u Bobanovom selu živi više od dvadeset godina. Nakon rata napustio je svoj dom u Srednjoj Bosni i s porodicom doselio u Bobanovo selo koje je za izbjeglice sagradila Vlada Hrvatske. Puno im se obećavalo, no mještani Bobanovog sela ostali su prepušteni sami sebi.

Marijanovo troje djece morali su, kaže, sreću potražiti u Njemačkoj.

“Nezaposlenje, pripadnost određenoj partiji, kumovi, prijatelji, rođaci…”, kaže nam Marijan Radoš, mještanin Bobanovog sela.

Živi se teško, kaže Marijan, pa oni koji ostaju, snalaze se na razne načine.

“Mnogo ljudi odlazi na poljoprivredne radove, sadnja kupusa, zeleni, pa evo jagode će za par dana”, dodao je.

A dok mladi odlaze, u kućama ostaju uglavnom stariji.

“Evo gore ima jedna kuća, ostali samo svekar i svekrva, mladi svi otišli, evo sad će ići tu još jedna žena s djecom, a dva sina su joj već u Njemačkoj”, ispričala nam je Evica Marić, mještanka Bobanovog sela.

Mještani Bobanova sela kažu za njih ovdje boljeg života nema, ali zato tvrde ima u – Njemačkoj, koja je najčešće odredište u potrazi za boljim poslom.

Osam kilometara od Bobanovog sela nalazi se Šuškovo naselje, koje je ime dobilo po Gojku Šušku, nekadašnjem hrvatskom ministru odbrane. Nove kuće. Ulice puste. Nebrigom vlasti i ovo naselje bi, kažu mještani, moglo ostati potpuno prazno.

“Dosta ih je u Irsku otišlo. I moja kćerka je u Irsku otišla ima tri godine. Ima i komplet familja koje idu – obitelj čitava, a kuća prazna”, rekao je Nikola Marković, mještanin Šuškovog naselja.

U Hodovu kod Stoca godinama živi Mato Komšić, rođeni Zeničanin, ratni invalid i veteran HVO-a i hrvatske vojske. Nakon rata ovdje je izgrađena njegova kuća i još njih oko 80. No danas tu, priča on, živi svega 30 porodica.

“Došao sam ovdje ’98. kad se počelo praviti i bilo je neke nade do 2003. Bilo nas deset, sad trideset, i odoh i ja, do sedmog mjeseca sam još tu. Odoh svoj život tražiti u drugoj državi gdje mi je bolje – u Njemačku, Sloveniju, Austirju. Odoh živjeti svoj život”; kazao nam je Komšić.

Nakon obećanja koja su im za vrijeme rata i porata data, prepušteni su kažu sami sebi. Tako se u naseljima zamišljenim kao utočište za izbjegle Hrvate iz Bosne, skoro svaki dan gasi svjetlo u nekom od novosagrađenih domova.

 

 

(N1)