Dojmovi nakon premijere predstave “Sjećaš li se Doli Bel” još se sliježu. Iz raznih uglova komentira se priča koju je na scenu Kamernog teatra 55 postavio Kokan Mladenović prema tekstu Abdulaha Sidrana.

Publika se dvije noći zaredom divila Emiru Hadžihafizbegoviću, Tatjani Šojić, Gordani Boban, Admiru Glamočaku, Davoru Goluboviću…

Tragična priča

A sigurno je da je na glumačkom bh. nebu zasjala i nova zvijezda – Elma Juković, koja glumi Doli Bel.

– Ne znam. Nekako ne gledam na to kao da ću postati glumačka zvijezda, jer se nikad ne zna. Tu je splet sretnih okolnosti, koje vam se dese ili ne dese. Možete danas da budete pripaženi, voljeni, pohvaljeni, a već za nekoliko dana sve se zaboravi. I to je glumački posao. Najteže je održati kontinuitet i baviti se čestito ovim poslom, ali zadaća nam je da dajemo maksimum zbog publike, ali i zbog sebe – kaže Juković.

Kakav je bio proces rada?

– Veoma intenzivan, a razlog je opsežan tekst i posao, generalno. Osim što smo mnogo radili na probama, i privatno sam dosta radila na liku. Imali smo mnogo domaćih zadataka, koje smo poslije pred rediteljem trebali prezentirati. I to sve je bilo veoma emotivno. Morali smo da se uvučemo duboko u sebe i na neki način da se ogolimo kako bismo dali svoj maksimum, kako bismo mogli postići ono što reditelj od nas traži.

Na probama je bilo suza, smijeha, boli…

– U pitanju je tragična priča koja prati lik Doli Bel. Njena sudbina može se smjestiti u bilo koje vrijeme i mjesto. Zato je univerzalna. Paralelu možemo da povučemo i s današnjicom, s nemogućnošću da ljudi biraju svoj put, pogotovo žene.

Kultni film

Doli Bel jedan je od najprepoznatljivijih filmskim likova na ovim prostorima. Je li Vam bilo teško ući u njenu kožu? 

– Lik Doli Bel je kultan zahvaljujući filmu, koji je snimljen 1981. To što je Ljiljana Blagojević uradila u filmu jeste kultno, ali ono što sam ja uradila u predstavi je moj lični pečat. U predstavi se nipošto nismo vodili filmom niti nečim što ima veze s ostvarenjem. Jednostavno sam dala sebe i nisam htjela da idem linijom koju sam već vidjela. Za mene je sve bilo vrlo emotivno i jako potresno. Ali, sve je to bilo radi razvoja lika i predstave, jer je takva sudbina žene koju glumim. I brutalne scene, ali i emotivni upliv morao je da se desi. Iz probe u probu bilo je vrlo iscrpljujuće, ali i vrlo oslabađajuće.

Živimo u konzervativnoj sredini. Je li bilo teško donijeti odluku da se obnažite pred publikom?

– Cijeli kolektiv Kamernog teatra 55 i ostali učesnici koji su bili dio predstave, zajedno sa mnom, napravili su porodičnu atmosferu. Uopće mi nije bilo teško obnažiti se. Za mene je bilo iznenađujuće prijatno i opušteno. Naišla sam na potpuno razumijevanje i potpunu podršku kolega i mislim da me reditelj, ali i direktor Hadžihafizbegović, zaštitio od tih nekih stvari. Osjećala sam se stvarno pripaženo, iako to na sceni, vjerovatno, ne izgleda tako.

Kao jedno

Spominjete Mladenovića i Hadžihafizbegovića, a tu su i Glamočak, Šojić, Boban… Sigurno ste nešto novo od njih naučili? 

– Naravno, naš posao je takav da nikad ne prestajemo učiti. To važi za svaki posao i to je smisao čovjekovog života. Sretna sam i zahvalna što sam imala priliku raditi s velikim imenima, sjajnim rediteljima. Posebna je čast što sam sa Mladenovićem mogla raditi na ovom projektu. Znamo kakve on rediteljske koncepte i poduhvate radi, a ovo je nešto potpuno drugačije tako da je za sve nas bilo nešto novo i dragocjeno.

Disali smo kao jedno. Tu vrstu podrške starijih kolega, koji vas bodre i kažu da ste dobri, jer zaista to misle, lijepo je imati i doživjeti. Oni vide i prepoznaju svaku borbu i napredak.

Je li Vas strah od poređenja s Ljiljanom Blagojević?

– Uopće ne očekujem da će me porediti s njom, jer smo senzibilitetom potpuno različite. Gledala sam je u brojnim filmovima i bila je odlična, ali je moj temperament nešto življi tako da sam skroz drugačija od nje. Moja kreacija je zaista srodna meni tako da nema prostora za tu vrstu poređenja. I predstava je potpuno drugačija od filma, prati tekst i priču, ali zaista nema neke velike veze s igranim ostvarenjem.

Šta sam naučila od Kokana Mladenovića  

Šta ste naučili iz ove priče?

– Naučila sam da ne postavljam mnogo pitanja. To me naučio reditelj, jer ja sam neko ko postavlja doslovno milion pitanja. Onda je na jednoj probi bilo: “Elma, bez pitanja”, i nakon toga sam uočila da sve brže i bolje funkcionira bez mnogo pitanja. To je elementarna stvar koju sam ponijela iz ove predstave, a druge, privatne, zadržat ću za sebe i ponijeti ih u neke druge projekte i procese.

Škola iz “Kralja Lira”  

– Ponijela sam, svakako, iskustvo i iz prethodnih angažmana i veoma mi je dragocjeno što sam radila “Kralja Lira” Vilijama Šekspira (William Shakespeare) s Dijegom de Breom. To je za mene bila neka vrsta glumačkog izazova – govori Juković.

 

 

 

(avaz)