Piše: Elvedin Nezirović

U novijoj historiji ove nesretne zemlje svaki izborni uspjeh nacionalnih stranaka, pa tako i ovaj posljednji, počivao je, prije svega, na sposobnosti njihovih elita da prostor za političku debatu svedu na sasvim jasne dihotomije: patriotizam – izdaja, opstanak – nestanak, jedinstvo – razjedinjenost itd., pri čemu su, naravno, sebe uvijek predstavljale kao politički autohtone nosioce pozitivnih dihotomijskih polova.

U etničkim zajednicama i društvima koja sebe mogu razumijevati isključivo kroz strah od nestanka posljedice takve političke paradigme jesu takve da dobar dio radno sposobnog građanstva danas intenzivno razvija osjećaj patriotizma, ali, nažalost, ne prema svojoj zemlji, kako bi naivni i neupućeni čitalac u jednom trenutku mogao pomisliti, nego, naprotiv, prema onoj u koju su ga, bez imalo grižnje savjesti, kao obični tehnološki kusur, otjerali upravo ovdašnji nacionalističko-elitistički patriotizam, vjera u Boga i nacionalno jedinstvo – Njemačkoj, Irskoj ili nekoj trećoj, sasvim svejedno.

Oduvijek sam se zgražao onih ljudi koji sebe i svijet u kojem žive mogu vidjeti isključivo kroz mrenu navedenih dihotomijskih polova, pa me valjda stoga pozivi na nacionalno jedinstvo, kojih ovdje nikad nije manjkalo, dotiču onoliko koliko, recimo, redovi pred stranim ambasadama dotiču ovdašnje vlastodršce.

Takve osobe možda mogu biti dobri doktori, sportisti ili advokati, ali kao ljudske jedinke, kao intelekti, oni ne samo da su prazni, bezlični, prozirni nego je njihovo neznanje o sebi i svijetu u kojem žive proporcionalno njihovom uvjerenju da su sve shvatili i da sve znaju.

O tome bi, možda, trebalo reći još samo sljedeće: u jednoj od svojih nedavnih kolumni posvećenoj katalonskom nacionalizmu peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa efektno je poentirao: “Mi smo individue s pravima i dužnostima, nismo dio plemena, jer pripadanje plemenu, makar kao njegov dodatak, nije kompatibilno sa slobodom ličnosti. To otkriće jedna je od najboljih stvari koje su se dogodile čovječanstvu.”

Smrdljivo predvorje

Patriotizam danas najbujnije cvjeta tamo gdje ga do jučer baš i nije bilo u izobilju: u baštama onih koji su tragediju ove napaćene zemlje mirno odgledali sa sigurne razdaljine ili, pak, iz nimalo manje sigurnog očevog, podrumskog trezora.

Svjestan da je svako javno isticanje ljubavi prema vlastitom narodu i domovini ovdje neiscrpan resurs, čija mu eksploatacija, prije svega, omogućuje lagodan život na državnoj sisi, ovdašnji je patetično-domoljubni politički subjekt uspio svoje svekoliko patriotsko pregalaštvo prilično dobro naplatiti, a narod, koji tako gorljivo voli i kojem, intenzivno, već cijelih 20 i kusur godina, puni glavu slamom svojih opskurnih domoljubnih minijatura, gurne na sami rub beznađa i socijalne katastrofe.

Ljubav prema domovini u javnoj je političkoj praksi odavno postala sve, samo ne ono što bi u nekoj svojoj elementarnoj, liberalnoj semantici trebala biti: briga za građane. Ne postoji, zapravo, veći patriotski ideal od stvaranja zdravog i funkcionalnog državnog aparata, koji će vam omogućuti da uživate svoja građanska prava u njihovom punom obimu, bez obzira na to kako se zovete, u šta vjerujete, koja vam je boja kože, posjedujete li iskaznicu vladajuće stranke ili koji je vaš omiljeni fudbalski tim.

U svim drugim, mirnodopskim slučajevima patriotizam, bio on etnički ili državni, smrdljivo je predvorje nacionalizma, i to onog najgore vrste, koji čini mogućim da najprljaviji ljudski mulj intenzivno opstaje na površini vlasti.

Simbolički kapital koji su ova zemlja i njen najbrojniji narod iznijeli iz rata u bescjenje su prodali upravo njeni patrioti, dakle, oni koji su se u nju najviše zaklinjali i, shodno veličini i snazi svoje ljubavi, intenzivno je pljačkali, naravno, ne za svoju nego za opću dobrobit. Dvoličnost je, tako, postala jedno od temeljnih obilježja ovdašnjeg patriotizma, koji je u sam čin ljubavi prema narodu i domovini ugradio njenu negaciju – ljubav prema ličnom interesu.

Unitarni i etnički nacionalizam

Dihotomijska politička paradigma s početka ovog teksta funkcioniše upravo na principu lažnog i nepotpunog znanja, odnosno znanja koje se bazira na instinktima i najnižim ljudskim nagonima, a ne na konkretnim idejama i činjenicama. S vremenom je postala ozbiljan proizvodni agens za većinu problema u društvu i sasvim realna prijetnja – nimalo manja od one koja je vreba iz susjedstva – raspada zemlje.

Nedovršeni politički projekti susjednih država na bh. teritoriji, kao i neskrivene ambicije vladajućih struktura u Srbiji i Hrvatskoj da ih nastave provoditi mirnim putem, samo bacaju dodatno svjetlo na sav jad i bijedu ovdašnje političke scene, koja, ovakva kakva jest – obezglavljena i zabavljena mužnjom državnog budžeta – naprosto vapi za adekvatnim odgovorom.

Vjerujem da nam je za neku iole bolju i svjetliju budućnost potrebna, prije svega, kreativnija politika, koja bi imala hrabrosti promijeniti već otrcanu dihotomijsku političku paradigmu i stvari staviti tamo gdje im je mjesto.

Unitarni (čitaj: državni) i etnički nacionalizam, sa svim društveno-političkim resursima iz kojih crpi snagu, nije niti može biti rješenje nego je upravo suprotno: dio problema jer je u samoj svojoj suštini svaki nacionalizam duboko reakcionarna i nazadna ideologija iza koje se krije pojedinačna ili grupna pohlepa za vlašću i svim privilegijama koje uz vlast idu.

Zar ono što je nacionalizam uradio od ove rashodovane zemlje i njenih etnija nije dovoljna lekcija njenom obespravljenom i osiromašenom građanstvu? Ili je možda, ipak, problem u tome što mi kao društvo nismo spremni za život izvan stalnog straha?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

 

 

Izvor: Al Jazeera