U javnoj prisutnosti Drage Bojića, u njegovim angažmanima i tekstovima, prepoznajemo čestitog čovjeka, koji je lojalan ideji svoje vjere, njezinim najčišćim temeljima. On u svakom svom tekstu poziva na etičke vrijednosti koje stoje iznad svakog vremena i svakog društva, a na strani čovjeka. Podsjeća nas da je najveći izazov vjere – ne samo kršćanske već i svake druge vjere i čovještva uopće – empatija, solidarnost, rad za opće dobro, oslobađanje od zlopamćenja, odustajanje od nasilja i opraštanje.

Obraćanje Đurđice Čilić na zagrebačkoj promociji knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam”:

Ispričat ću vam vic.

Kad je Bosanac došao na onaj svijet ugleda masu satova pa upita Boga:

“Odakle ovoliki satovi?”

Bog mu odgovori: “Svaki sat označava pojedinu zemlju i na svakom se kazaljke pomaknu kad u toj zemlji neko opsuje Boga”.

Na to će Bosanac: “Ima li sat za BiH?”

A Bog veli: “Da, ovaj koji mi služi kao ventilator”.

Započela sam vicem, zato što je to navodno dobar način da se uoči ozbiljnog govora ili teksta stekne naklonost publike i tema izlaganja učini zanimljivijom. Osim tog, dodvorničkog, još je jedan razlog za vic u uvodu. On naime govori o Bosancima, i o njihovu odnosu prema Bogu. Bosanci – pod tim podrazumijevam sve tri etničke zajednice: i Srbe i Hrvate i Bošnjake – zadnjih dva-tri desetljeća puno više idu u bogomolje nego u vrijeme Jugoslavije. Ali i puno više psuju svoje bogove. Kad to osvijestimo, prva misao bi bila da ili nisu ozbiljni i vjerodostojni u svojoj vjeri, jer da jesu, ne bi psovali boga, a druga misao je da kod njih psovka možda nema težinu, nego je dio folklora i ne treba je shvaćati kao izraz njihove slabe vjere. Mislim da je na djelu – i jedno i drugo. Nisu ozbiljni u svojim psovkama, jer tako kako psuju Boga, psuju i sve drugo, a nisu ni vjerodostojni u svojoj vjeri, a za što je možda kriva i vjera sama, odnosno većina onih koji se u javnosti predstavljaju kao njezini prezenteri i tumači. O tome je i ova knjiga. I još o koječemu, a prije svega o naciji odnosno nacionalizmu i religiji.

Iako se ideja i iskustvo nacije trudi predstaviti kao atemporalno odnosno oduvijek prisutno, vječno ili u najmanju ruku drevno, nacija je među današnjim velikim pojmovima uz koje vežemo ideju o nekim zajednicama i njezinim identitetima, vrlo moderna izmišljotina i nema joj ni dvjesto godina. Čak je i parna lokomotiva starija od nacije, a od nacije je starija i baterija. Međutim danas, nažalost, punom parom radi, i funkcionira, čini se nikad praznih baterija, taj nacionalni identitet i čudovište koje je iz njega izraslo – nacionalizam. Nacionalizam je kulturno-ideološki produkt državne moći, kojim se naciji pripisuje visoka simbolička vrijednost i sveti karakter koji se može mjeriti samo s religijom. Međutim, iako je ideja nacije proizvod modernosti, ona za razliku od modernosti inzistira na svojoj starosti, korijenima, dugoj tradiciji i opsjednuta je podrijetlom i kontinuitetom. Pa će ih lako izmisliti tamo gdje ih nema i inzistirati na njihovom ekskluzivitetu.

Religija je, za razliku od nacije, zaista drevan fenomen, ali njezina starost nije nešto što zaslužuje naš bezuvjetan i apriorni respekt. Ono što ona mora izmišljati i na čemu uvijek inzistira, slika je svijeta koju prezentira. I to ne samo svijeta kakav znamo nego i onog poslije smrti, o kojem ne znamo ništa, osim da, kako tvrdi vic, tamo ima mnogo satova. Potvrdu o tome, ili o bilo čemu na tom svijetu, zapravo nemamo. Ono što sa sigurnošću imamo, nije onaj svijet koji nam današnja crkva, pravoslavna ili katolička, prezentiraju, nego ovaj svijet koji vidimo i u kojem obitavamo. A on, složit ćemo se, nije naročit. Ono što nas međutim drži ovdje je nada, a ono što nadu hrani, ljudi su poput Drage Bojića.

Drago Bojić čovjek je koji govori o onome o čemu je teško govoriti, ali mislim da je to danas jedini govor koji ima smisla i koji je transformativan i ljekovit i za ono o čemu se govori i za onog tko govori. A mogao bi biti i za one koji slušaju ako takvih ima. Može nam se krivo učiniti da ono o čemu autor piše: problemi s nacijom religijom, ljudskim pravima i suživotom, pripadaju samo našem vremenu i da smo prvi koji se s na ovim prostorima s tim suočavamo. Nije tako. Stjecajem okolnosti čitala sam u zadnje vrijeme bosanskohercegovačke časopise iz austrougarskog perioda: bošnjački Biser i Behar, srpsku Bosansku vilu, hrvatski Novi prijatelj Bosne itd. i kad vidimo koliko je jako nacionaliziranje vlastite etno-religijske zajednice u tom periodu i osvijestimo da su časopisi tada bili najvažnije mjesto političkog i kulturnog života, prostor artikulacije i komunikacije, kad vidimo kako na djelu izgleda izmišljanje tradicije, lamentiranje o teškoj sudbini vlastite zajednice, zloupotreba postojećih predodžbi o Drugome, stvaranje nacionalnih mitova, rodoljubno zapomaganje i nacionalistička patetika, onda bolno osvijestimo da se, unatoč protoku vremena, danas sve događa manje-više isto kao i prije 120 godina.

Već onda prevladavaju militantne nacionalističke ideje, nijedna od triju etničkih zajednica nije homogena ni jedinstvena. Spomenimo samo da je s početkom austrougarske okupacije tek započeo i vrlo se sporo odvijao proces sekularizacije društva, a da je samo 3% stanovništva bilo pismeno, i kako su goleme socijalne i kulturne razlike bile među ljudima. Ali nacionalni narativ i onda i danas namjerno previđa tu socijalnu raslojenost, umanjuje njezinu važnost, a kulturne i političke elite sebe onda, isto kao i danas, predstavljaju kao one koje zagovaraju i bore se za prava i potrebe svoje nacionalne zajednice nazivajući sve svoje neistomišljenike izdajnicima.

Knjiga Drage Bojića detektira te iste probleme i danas. Vrlo je ozbiljna i tako je treba i čitati. Prvi je razlog za seriozan pristup tekstovima sadržanim u njoj u autorovom načinu pisanja. Razgovijetan, razložan, dobro strukturiran, komunikativan rukopis Drage Bojića iako govori o velikim temama obraća se čitatelju bez autorske nadmenosti, otvorenog ili prikrivenog dociranja, bez razmetanja referencama, iako se često poziva na druge teologe, filozofe, teoretičare kulture. Drugi je razlog što sigurno nije lako biti Drago Bojić niti je lako govoriti ono što on govori: o slabostima institucije kojoj pripada, o zloupotrebi povjerenja vjernika, o krivim srastanjima crkve i države, o kvarnim elitama. Njegova hrabrost, ali prije svega sadržaj njegovih istupa i forma koja ih posreduje, njegov stil i jezik, zaslužuju pažnju i respekt.

Crkva je u svojoj povijesti imala mračne i svijetle epizode. O mračnima iz prošlosti uglavnom znamo, o ovima iz sadašnjosti ne možemo ne znati. Ali Crkva je imala i svoje velike momente, na primjer sve do 150. godine naše ere vojska i kršćanstvo nikako nisu mogli ići zajedno, biti kršćaninom značilo je ne pristati biti vojnikom ni po koju cijenu. Zamislite kako bi izgledao svijet da je ta vrlina ostala neodvojiva od kršćanskog habitusa sve do danas? Drugi svijetao moment u povijesti crkve, bio je sinod u Elviri 313. godine, koji je odredio da nijedan vjernik ne smije prihvatiti sudjelovanje u vlasti. Podsjetimo i na primjer iz 14. i 15. stoljeća, kad su u seljačkim bunama svećenici i župnici išli uz svoje župljane i predvodili njihove bune, ili uloga katoličke Crkve u Poljskoj u drugoj polovici 20. stoljeća kad je bila jedinom ozbiljnom opozicijom poljskom državnom režimu.

Kad čitam Dragu Bojića, vidim tu dimenziju Katoličke crkve, koja počiva oslonjena na svoje lijevo krilo.

U prvom eseju u ovoj knjizi, po kojem je knjiga i naslovljena, predstavlja nam se kritički raspoložen autor: svećenik koji govori o grijehu. Očekivano, jer tko o čemu, svećenik o grijehu. Ali ovaj ne govori o grijehu svoje pastve nego o grijehu struktura i to crkvenih – katoličkih i pravoslavnih. Zamjera im kapitulaciju pred eksploatatorskim tranzicijskim kapitalizmom, svođenje svog djelovanja na vlastite interese, spregu s nacionalizmom, isključivost prema drugim konfesijama, manjak autokritičnosti, nevjerodostojnost. U eseju Religijske zajednice i princip sekularnosti, autor brani pravo na slobodu mišljenja i govora, pravo da se ne pripada nijednoj vjeri, piše „Onako kako se s jedne strane zahtijeva pravo na religiju i na slobodu vjere, jednako se i s istim važenjem mora zahtijevati i „sloboda od religije u javnim prostorima i institucijama“.

On podcrtava zamke prodora konfesija u javni obrazovni sustav argumentirano obrazlažući da vjerska prava zaista može jamčiti samo vjerski neutralna, sekularna država. Najbolji je primjer za to Bosna i Hercegovina, gdje supostoje tri konfesije. Samo sekularna država mogla bi svakoj od njih garantirati jednaka prava i nametnuti dužnost da ni na koji način ne krši prava drugih. Jedinim jamstvom harmoničnog suživota bila bi država u kojoj se religijske tradicije povezuju sa sekularnim vrijednostima zajednički se podređujući principu jednakosti i pravednosti. Pišući esej o Svetom Stjepanu, autor nam između ostalog pokazuje koliko je bolesno kad se individualni ili kolektivni grijeh negira, a sebe se ili svoj cijeli etno-tabor poistovjećuje sa svecima i s nevinim žrtvama. Tako se najprije kod pojedinaca, a onda i kolektivno, konstruira viktimološki identitet, a to je, lako ćemo se sjetiti jer se događa već više od dvadeset godina, pratilo sve sudske procese i sve okrivljujuće presude ratnim zločincima u našoj regiji, na svim trima stranama.

U eseju Pozitivni potencijalni religijskoga, autor podsjeća na najvažniji kapital Crkve – njezin socijalni nauk koji bi danas, samo kad bi ga Crkva imala na umu i na srcu, mogao biti investiran u kreiranje boljih socijalnih politika i pravednijeg društva. Taj socijalni nauk, podsjeća autor, svjedoči o boljoj, humanijoj strani religije. On podrazumijeva princip solidarnosti, princip pravednosti, princip participacije, princip ljudske slobode. Aktualizacija religijske društvene brige i propagiranje principa općeg dobra, kao vrhovnog zakona društva, bila bi spasonosno i za, ako baš hoćemo kompromitirane religije na ovim prostorima, ali – što je važnije – za društvo u cjelini, sve vjernike i nevjernike, jer ne bi ostavilo mjesta za umišljanje neke suštinske razlike između njih, nego bi radilo na ukidanju razlika, ponajprije socijalnih koje su najotrovnije. Bojić u eseju Traganje za istinom i čežnja za pravdom piše o teškoćama suočavanja s istinom o sebi, o vlastitoj zajednici i njezinim grijesima, i istodobnom supostojanju potrebe za pravdom, za neopozivim pravorijekom kojim će se priznati grijesi drugih nad nama. Ta rascijepljenost u našim pojedinačnim nacionalnim narativima: svijest da je nad nama činjen zločin i nesvijest da smo ga činili i mi, ne da nam da se sašijemo i profunkcioniramo kao cjelovita, zrela društva. Autor piše: „Kako je moguće tražiti pravdu za pobijene i nestale pripadnike srpskog naroda i istodobno podržavati zlo koje se dogodilo na prostoru Republike Srpske i ratne zločince koji su odgovorni za to!? Kako je moguće tražiti pravdu za nastradale pripadnike hrvatskoga naroda i istodobno davati podršku Herceg-Bosni i ‘uznicima’ u Haagu kojima se sudi za zla počinjena na tom prostoru!? Kako je moguće tražiti pravdu i kompenzaciju za žrtve bošnjačkog naroda i istodobno zatvarati oči pred zločinima koje su učinili pripadnici toga naroda!?“ I otkriva nam, pozivajući se na američkog teologa Roberta Schreitera, koji se bavio procesom pomirenja, jednostavan odgovor: nema pravednosti bez objektivne istine. Priča o našoj nedavnoj ratnoj prošlosti mora biti priča u kojoj će se prepoznati svi sudionici, a ne samo oni koji je pričaju. Ona mora biti zajednička, ona ne može imati samo jednog autora odnosno samo jedne strane.

U tekstovima kojima se bavi temom obrazovanja, Bojić nastupa prije svega kao humanist, a tek onda kao katolički svećenik. On piše o bezumnosti i nehumanosti razdvajanja djece u školama po nacionalnom ključu, detektira slabosti i opasnosti etničkih modela obrazovnih sustava, kakvi su kod nas i oko nas trenutno na snazi, koji počivaju na nacionalnoj, jezičnoj megalomaniji, a u svom su učinku reduktivni, isključivi i osiromašujući. S druge strane, uočava i slabosti trenda glorifikacije prirodnih i tehničkih znanosti naušrb društvenih i humanističkih, bez kojih bismo u nastavi imali više vremena i novca za unapređenje tehnologije i specijaliziranje u uskim područjima, ali bismo se dugoročno podali duhovnoj bijedi i društvenom barbarstvu.

Bojić nas upoznaje i sa svećenicima čiji je rad u prošlosti pridonosio boljitku zajednica u kojima su radili, ne samo njihovih uskih, crkvenih, nego i cijeloga društva, poput fra Josipa Markušića, pokazujući nam da je i sam imao od koga učiti i to otamo gdje i sam pripada – u Bosni Srebrnoj, i ne nužno posežući u daleku prošlost.

U tekstu Režimski intelektualci Bojić govori o onome što i sami prepoznajemo: naše intelektualne elite čine najgori, ne najbolji među nama. Karijere koje grade ljudi koji prije odlaska na posao u ormaru ostave kičmu, a onda navlače odijelo, ljudi za koje postoje cjenici u skupštinama, dekanatima, upravama, parlamentima, komorama, rektoratima, biskupijama, učvršćujući svoje pozicije i osnažujući međusobne veze, rastaču društvo i razbolijevaju čitave kolektive.

Drago Bojić antipod je tog tipskog režimskog intelektualca. To, ukoliko već ne znamo, najočitije nam se otkriva u intervjuima koji su sadržani u trećem dijelu knjige. I u njima, kao i u svojim drugim tekstovima i nastupima, Bojić nastupa kao suveren, informiran, neostrašćen i nepokolebljiv komentator i kritičar. I on za to plaća cijenu. Ali mislim da tako treba bit. Bojić se bori za vrijednosti koje su veće od pojedinačnih ili partikularnih interesa. Ta borba košta. I tko nije spreman platiti cijenu za ono za što se bori, zapravo se ne bori ni za što.

U javnoj prisutnosti Drage Bojića, u njegovim angažmanima i tekstovima, prepoznajemo čestitog čovjeka, koji je lojalan ideji svoje vjere, njezinim najčišćim temeljima. On u svakom svom tekstu poziva na etičke vrijednosti koje stoje iznad svakog vremena i svakog društva, a na strani čovjeka. Podsjeća nas da je najveći izazov vjere – ne samo kršćanske već i svake druge vjere i čovještva uopće – empatija, solidarnost, rad za opće dobro, oslobađanje od zlopamćenja, odustajanje od nasilja i opraštanje.

I kad bi postojala Crkva, takva kakvu zagovara Drago Bojić, u njoj nitko ne bi psovao Boga i u njoj nikom ne bi bilo teško biti pravi vjernik. Jer biti dobar vjernik bilo bi isto što i biti nepotkupljiv i dobar čovjek.

 

 

(tacno.net)