Bravnice najljepše mjesto moje

Noćas sam sanjala tužan san, kako na malom proplanku stojim
a u meni se bore slike djetinjstva, sa slikama sadašnjosti kojih se bojim.
Pogled mi pada na divni kraj, te slike mi i danas u sjećanju stoje,
na livade, reku i cvjetna polja, na Bravnice najljepše mjesto moje.

Gledam u školu prepunu đaka, dvorište školsko puno je sreće.
Njihovu igru prekida zvono, taj poznati znak da nastava kreće.
Gledam u njive pune kopača, svi kao jedan pjevaju u glas,
dok vjetrić livadom lagano piri i svojom snagom pomijera klas.

Gledam u Vrbas kako žubori, godinama ponosno kroz Bravnice teče.
Na kućama polako svjetla se pale dok na moje selo spušta se veče.
A onda se pojavi ta druga slika, ta slika koje se užasno bojim,
moje selo je pusto, tiho i tužno, kao da ne vjerujem očima svojim.

Nema više dječije igre, školsko je dvorište prekrila trava
a moja škola, pusta i sama, bez svojih đaka kao da spava.
Njive su puste, obrasle trnjem, na njima više nema kopača,
nema više narodne pjesme koju ništa nije moglo da nadjača.

Samo se Vrbas talasima svojim da unese radost i dalje trudi.
Pitam ga kroz san:”Kaži mi rijeko, gdje su ta djeca, gdje su svi ljudi?”
Sjeti se Vrbas tih divnih dana dok je kroz veselo naselje teko.
Tiho mi reče:”Otišli su davno, oni su svuda po svijetu daleko.”
“Tako je valjda moralo biti, nisu oni ni za šta krivi,
dok god ja tečem i dok postojim, Bravnice selo će vječno da živi!!!”