epa00645493 Bosnian director Jasmila Zbanic poses with her 'Golden Bear' after the awarding ceremony at the 56th Berlinale International Film Festival in Berlin, Saturday, 18 February 2006. Bosnian director Jasmila Zbanic won the Golden Bear for her movie movie 'Grbavica'. EPA/SOEREN STACHE COLOR

U takmičarskim programima ovogodišnjeg Festivala u Berlinu našlo se pet filmova u čijim produkcijama su učestvovale zemlje iz naše regije. Dobitnica Srebrenog medvjeda za najbolju režiju je Angele Schanelec, rediteljica filma I Was at Home, But. Manjinski koproducent njemačkog filma je i Dart Film & Video iz Srbije, odnosno Filmski centar Srbije, koji je učestvovao sa 42.000 eura.

Pored zvaničnih nagrada Festivala, oba igrana filma koji su nastali kao regionalni koprodukcijski projekti, a uvršteni su u program ovogodišnjeg Berlinalea, osvojili su posebne nagrade nezavisnih žirija. Nagrada Europa Cinemas Label za najbolji evropski film u programu „Panorama“ dodijeljena je filmu Šavovi u režiji Miroslava Terzića.

Također, film Bog postoji, zove se Petrunija, rediteljice Teone Strugar Mitevske, osvojio je Nagradu ekumenskog žirija i „Guild Film“ nagradu. Svakako da je to veliki uspjeh bh. scenaristkinje Elme Tatargić po čijem scenariju su nastala oba filma.

U svakom slučaju, lijep razlog da se podsjetimo na dosadašnje uspjehe filmova iz naše regije na prestižnom filmskom festivalu u Berlinu.

Kinematografije novih država

Od 1992. godine, raspadom SFRJ koja je imala relativno razvijenu kinematografiju, nastale su kinematografije novih balkanskih država.

Crnogorski reditelj Momir Matović se još 1992. godine, u programu Panorama, predstavio sa tri svoja dokumentarna filma (Kao i sjutra, Metri života i Obala života), ali predstavljući Srbiju. U istom programu, Srbija je predstavljena filmom Dupe od mramora u režiji Želimira Žilnika, 1995., a potom sa filmom Gorčina Stojanovića Ubistvo sa predumišljajem 1996. godine.

Prvi bh. film na Berlinaleu bio je kultni film iz perioda opsade Mizaldo u režiji Benjamina Filipovića, a koji se na listi filmova prikazanih u programu Forum vodi kao Monty Python in Sarajevo.  Slovence je, po prvi put, predstavio Zdravko Barišić sa filmom Made in Ex-Yu 1993. godine. Matović je po prvi put predstavio i crnogorsku kinematografiju filmom Žice života 1996. godine i to opet u programu „Panorama“.

Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić su koautori filma Calling The Ghosts koji je 1997. godine, u koprodukciji sa SAD, predstavio Hrvatsku na Berlinaleu. I prvi makedonski film na ovom Festivalu, realiziran je u koprodukciji sa SAD. Film Veta(Panorama, 2001.) režirala je Teona Strugar – Mitevska. Samir Karahoda je prvi reditelj koji je, sa filmom Ne mes predstavio Kosovo na Berlinaleu 2019.

Ime Slovenije kao zemlje produkcije do sada se pojavilo 21 put, uključujući dva filma na ovogodišnjem Festivalu. Hrvatska, sa dvije ovogodišnje koprodukcije, potpisana je 23 puta. Makedonska produkcija će ove godine, zahvaljujući filmu rediteljice Teone Strugar – Mitevske, predstaviti svoj 12. film, dok Kosovari ove godine, u selekciji kratkog filma, po prvi put se predstavljaju na Berlinaleu.

Bosna i Hercegovina je do sada potpisala 17 filmova, a ove godine, pored filma koji se našao u zvaničnoj selekciji programa kratkih filmova, predstavit će još tri filma u posebnim programima uključujući kratki film (van konkurencije), „Panorama“ i “Forum” koji organizira “Arsenal – Institute for Film and Video Art. Time je broj bh. filmova na Berilnaleu jednak broju do sada prikazanih slovenačkih filmova – 21.

Različite kombinacije

Malo je nezgodnije razvrstati produkcijske projekte između Srbije i Crne Gore s obzirom na učestalo mijenjanje imena Srbije u posljednjim decenijama, kao i razdruživanja sa Crnom Gorom. Učešće u omnibusu „Lost and Found“ potpisano je kao Srbija i Crna Gora, ali u zvaničnom popisu crnogorskih filmova nalazi se samo jedan, u režiji Momira Matovića.

Isti autor je reditelj čak tri filma koja su pod imenom Srbije potpisana 1992. godine, te još jedan film, 1998.. Uglavnom, do danas, statistički je najuspješnija Srbija koja, u raznim verzijama svojih imena, stoji iza 33 filma među kojima su i tri na ovogodišnjem Festivalu.

Vrlo često u poslijeratnom periodu, a u posljednje vrijeme sve češće i češće, filmadžije iz regije udružuju svoje snage. Odličan primjer takve prakse su upravo filmovi Bog postoji, zove se Petrunija u kome pored koproducenata iz Francuske i Belgije, sa Makedoncima učestvuje i  Hrvatska i Slovenija. Još karakterističniji je primjer filma Šavovi u režiji Miroslava Terzića, a koji je nastao kao koprodukcijski projekat Srbije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Zajedno sa ova dva koprodukcijska projekata, od 1991. do danas realizirano je, u različitim kombinacijama, 19 koprodukcijskih projekata među različitim zemljama, a uključujući i zemlje regije: Hop, Skip /Jump (Slovenija, BiH), Lost and Found(BiH, Srbija i Crna Gora), Grbavica (BiH, Slovenija), Epizoda u životu berača željeza (BiH, Slovenija), Armin (BiH, Hrvatska), Na putu (BiH, Hrvatska), Krugovi(Srbija, Hrvatska, Slovenija), Obrana i zaštita (Hrvatska, BiH), Ledina (Srbija, Hrvatska), S one strane (Hrvatska, Srbija), Jas sum od Titov Veles (Makedonija, Slovenija), Ljubav i drugi zločini (Srbija, Slovenija), Parada (Srbija, Hrvatska, Makedonija, Slovenija), Žena koja je obrisala svoje suze (Makedonija, Slovenija), U plavetnilo (Hrvatska, Slovenija), Kada dan nije imao ime (Makedonija, Slovenija), Rekvijem za gospođu J. (Srbija, Makedonija).

Pitanje izdvajanja

Iz zemalja regije od 1991. do danas na Berlinaleu se predstavilo 95 filmova uključujući i onih 19 koprodukcijskih projekta, a što je znatno više od 37 koliko ih je jugoslavenska kinematografija predstavila od 1957. do 1991. U različitim selekcijama, jugoslavenska kinematografija osvojila je 13 nagrada, a zaključno sa upravo završenim Festivalom u Berlinu 2019., u zemlje regije otišlo je 11 nagrada.

Iako su u periodu Jugoslavije projekti iz socijalističkih republika Srbije, Hrvatske i Slovenije dominirali, situacija nakon osamostaljivanja država ostala je manje više slična, izuzimajući primjetnije prisustvo bh. kinematografije. To bi se moglo opisati i kao fenomen s obzirom na činjenicu da su ulaganja u film u BiH i dalje najmanja u cijeloj Evropi.

Po dostupnim podacima, u zemljama regije Slovenija u razvoj filmske umjetnosti ulaže najviše, odnosno 11 miliona eura godišnje. Iza Slovenije je Hrvatska sa devet miliona eura, a pridružila joj se i Srbija koja je od nedavno ulaganja u filmsku umjetnost povećala sa sedam na devet miliona eura. Makedonija u film ulaže oko šest miliona eura, dok Crna Gora izdvaja 2,5 miliona eura. Prije BiH je i Kosovo čiji je Filmski Centar (KCC) ove godine podržao 28 filmskih projekata u iznosu od oko 1,5 miliona eura, a Ministarstvo kulture i sporta Kosova javno obećalo da će 600.000 eura, koje su do sada ulagali u film, uduplati. Time bi se izdvajanja za film na Kosovu uvećala na skoro tri miliona eura.

Za razliku od ostalih, u BiH izdvajanja za film su oko jedan milion eura, od čega se najveći dio plasira preko Fondacije za kinematografiju Federacije BiH, dok manja sredstva od oko 250.000 eura za film izdvaja Kanton Sarajevo i RS oko 50.000 eura. Na nivou države, direktna sredstva za film također su minimalna uz napomenu da BiH redovno plaća učešće u Euroimageu.

S obzirom na „frankeštajnovsku“ strukturu bh. društva, minimalna ulaganja su možda i manji problem od činjenice da ne postoji ni zakon o audiovizualnoj djelatnosti. Godišnja produkcija dugometražnih filmova u BiH se kreće između jedan i nula pa ne čudi da filmski radnici stanje u bh. kinematografiji opisuju kao kritično i najnepovoljnije u Evropi kada je riječ o audiovizuelnoj industriji.

Tanović i Žbanić

Baš zbog toga, može se smatrati čudom da najveća filmska imena dolaze baš iz BiH, a prije svega misleći na Danisa Tanovića i Jasmilu Žbanić. Zahvaljujući njima, do ove godine BiH je najuspješnija zemlja kada su u pitanju osvojene nagrade na filmskom festivalu u Berlinu. Od 21 filma koji su do sada prikazani na Festivalu njih pet osvojilo je nagrade. Podsjetimo da je 2006. godine Žbanić za film Grbavicaosvojila Zlatnog medvjeda. Film Epizoda u životu berača željeza, u režiji Tanovića, osvojio je Srebrenog medvjeda – Grand Prix žirija, kao i Srebrenog medvjeda za najboljeg glumca. Tanović je Srebrenog medvjeda – Grand Prix žirija osvojio i za film Smrt u Sarajevu, 2016. godine. Prošle, 2018. godine, za Special mention u selekciji „Kplus kratki filmovi“  izabran je film Snijeg za vodu, realiziran u bh-britanskoj koprodukciji.

U Sloveniju su do sada otišle četiri nagrade za filmove u čijim produkcijama su učestvovali. Slovenci su osvojili nagrade za film Epizoda u životu berača željeza,  u režiji oskarovca Tanovića; „Special Mention – Generation 14plus“ za film U plavetnilo (Slovenija, Hrvatska). Zlatnog medvjeda za kratki film osvojio je film (A)Torzija,  sniman u BiH, u režiji Stefana Arsenijeviča, a po scenariju Abdulaha Sidrana.

Dva Specijalna priznanja žirija za hrvatske filmove dodijeljena su 2017. godine i to za već spomenuti film U plavetnilo, kao i za animirani film Ježeva kućica,  nastao u kanadsko-hrvatskoj koprodukciji.

Sa ovogodišnjom nagradom za film I Was At Home, But, Srbija je do sada u potpisu tri nagrade. Prethodno, Kristalnog medvjeda za najbolji kratki film u selekciji „14plus“ osvojio je Rabbitland (2013.), a Srebreni medvjed za poseban umjetnički doprinos dodijeljen je 2018. godine Eleni Okopnaya u filmu Dovlatov, a koji je nastao u koprodukciji Srbije, Poljske i Rusije.

Možda ovdje mogu dodati da je Emir Kusturica za film Arizona Dream u francuskoj produkciji osvojio Srebrenog medvjeda, kao specijalnu nagradu žirija na Festivalu 1993. godine.

Poređenje s drugim državama

Svakako bi se moglo reći da je neprikladno govoriti o filmskim nagradama u kontekstu zemalja iz kojih dolaze s obzirom da se ovdje radi isključivo o uspjesima pojedinaca i grupa ljudi koji u svoje projekte najviše ulažu znanje i ljubav prema filmu. Njihovi uspjesi, kada govorimo o Balkanu, rezultat su isključivo njihovih individualnih napora, a tek malo ili nimalo kulturnih politika iz zemalja u kojim žive.

Mali budžeti, ili radikalno mali budžeti kao što je slučaj sa BiH, stvarna su slika odnosa prema filmu u zemljama iz kojih autori i autorice filmova o kojim smo pisali dolaze. Brojevi kojima smo se poslužili u ovom tekstu samo su pokazatelj jednog fenomena. Da bi shvatili o kakvom uspjehu se radi navest ću  primjer učešća drugih zemalja, broj prikazanih filmova na Berlinalelu i broj nagrada koje su osvojile do 2018. godine.

Japan je do sada predstavio 455 filmova i osvojio 27 nagrada; Iran  je osvojio 15 nagrada, a prikazao je 89 filmova; Turska ima 12 nagrada od 69 filmova; Ukrajina četiri nagrade od 23 filma; Kazahstan dvije nagrade od 16 filmova; Albanija je od šest filmova osvojila jednu nagradu i to u širokoj koprodukciji; Bugarska je osvojila četiri nagrade od 50 prikazanih filmova;  Mađarska 16 nagrada od 124 filma; Grčka pet nagrada od 102 prikazana filma; Italija 70 nagrada od čak 460 filmova; Rumunija ima 13 osvojenih nagrada i 105 prikazanih filmova; Austrija je sa 269 filmova osvojila 11 nagrada, a jedna od njih je i Zlatni medvjed za film Grbavica, rediteljice Jasmile Žbanić.

Izvor: Al Jazeera