“Čak 230.000 mladih u BiH žive s roditeljima. Od tog broja 37.000 su “mladi” od 30 do 40 godina starosti. Dobro mi išta ikako #samokažem I sad ćemo ih mi sažaljevati jer nisu oni jadni krivi već država nikako da im nađe posao i stan.”

Ovaj status, koji je politička analitičarka Ivana Marić objavila na Facebooku i Twitteru, predstavlja klasičan primjer površne analize i ofucane retorike koja se već godinama provlači kroz bosanskohercegovački javni prostor. Upiranje prstom u mlade koji su navodno lijeni, neće da rade, već po cijele dane ispijaju kafe i žive sa roditeljima ne daje skoro nikakav sud o mladima, već samo o onima koji javno iznose ovakve i slične „analize“. Dekonstruišimo ovaj mit dio po dio.

Ako su mladi Bosanci i Hercegovci tako lijeni, zašto već godinama užurbano napuštaju zemlju i idu „trbuhom za kruhom“ u zemlje Europske unije? Od kraja rata do danas, Bosnu i Hercegovinu je napustilo 200.000 mladih ljudi, navodi Institut za razvoj mladih KULT. Ako neće da rade, kako to da se na hiljade mladih doktora i doktorica iz BiH odmah nakon završenog fakulteta vrlo brzo prilagodilo striktnom radnom vremenu u Njemačkoj? Ako im se toliko sviđa život s roditeljima, zašto od tih istih roditelja odlaze hiljadama kilometara daleko, znajući da će im u posjetu dolaziti jednom ili dvaput godišnje?

Mladi ljudi u BiH nisu pasivni, već pasivizirani. Takvim su ih učinili roditelji, obrazovni sistem, mediji i društvo uopće. Kriviti mlade što „neće da rade“ je isuviše neuvjerljivo u zemlji koja pati od 64%-tne stope nezaposlenosti mladih. Zar magistri i magistrice psihologije, ekomonije, kriminalistike ili hemije nisu u nezavidnoj poziciji u sistemu gdje je stranačka pripadnost daleko vrijednija od naučnih referenci? Šta treba, da novopečene inžinjerke genetike pokreću start-up biznise ili da se mladi stomatolozi uvaljuju u kredit od 100.000 KM za otvaranje privatne stomatološke ordinacije? Iako je podsticanje preduzetničkog duha i više nego poželjno, nisu svi rođeni (i studirali) da budu preduzetnici, niti to žele. Žele da rade i zarađuju novac. Mi ne tražimo da nam bilo ko nađe posao, ponajmanje država. Istovremeno, ne ne vidim problem da ta ista država svojim mladim ljudima osigura priliku za rad i fer uslove za konkurisanje na radna mjesta. Ako to neće uraditi naša država, hoće tuđa.

Na kraju krajeva, prioritet za zapošljavanje u ovoj zemlji svakako imaju „babini sinovi“ sa diplomama kupljenim na elitnim visokim školama Širokog Brijega, Travnika, Kiseljaka i Sokoca, kojima se radna mjesta čuvaju od momenta kad su začeti u majčinom trbuhu. Činjenica da prešućujemo prepisivanje na ispitima, plagiranje naučnih radova, kupoprodaju univerzitetskih diploma govori o idealima i vrijednostima koje zastupamo kao društvo. Svaka mlada osoba koja je prošla kroz obrazovni sistem koji toleriše takve nemoralne i kriminalne radnje nije ni naučena da su trud i kritička svijest uzvišeni ideali po kojima se moramo ravnati. Generalno gledano, mladi ljudi u BiH su naučeni da se trud i rad ne isplate, brem kratkoročno, a kritičko mišljenje kažnjava, pa zato i pokušavaju da sa što manje truda postignu što više. Dugoročno gledano, to je loš recept.

Ko je za to kriv?

Kriva je generacija mojih roditelja i roditelja Ivane Marić, koja je ovu zemlju još prije više od 25 godina oborila na koljena i svezanih očiju gurnula u plamen rata. Nije moja generacija ovu zemlju opljačkala u ratnoj privatizaciji, uzela joj „crno ispod nokta“ i potom zahvaljujući korupciji i nepotizmu pozapošljavala poslušne i podobne, a ne kompetentne i kvalifikovane. Nije moja generacija ta koja i 20 godina nakon kraja rata dijeli učenike u „dvije škole pod jednim krovom“, vjerovatno jedini preostali primjer etničke segregacije u Europi, čije sam posljedice osjetio na svojoj koži. Fundamentalni problem kod mladih koji izlaze iz takvih škola nisu granice na mapi, već one u glavi.

Ipak, jajački srednjoškolaci su u svojoj borbi protiv osnivanja još jedne podijeljene škole prošle godine pokazali punu spremnost i za brisanje granica u glavama svojih vršnjaka. I onda stari opet kažu mladi krivi? Ko nas uči i politički vodi (čast izuzecima), zlatni smo.

Mladi ljudi niti su lijeni, niti glupi da shvate da ova zemlja sa trenutnom društveno-političkom garniturom na meniju nema ono što oni žele. Ono što najboljim mladim ljudima nije dostupno u BiH, dostupno je u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj i drugim zemljama EU gdje se tokom radnog vremena od 9 do 17 sati ne pije kafa, i odakle roditelje gledaju kroz ekran mobilnog telefona. Pričam o istim onim mladim ljudima koje Ivana Marić & Co. smatraju lijenima i nespremnima na samostalan život bez roditelja. Demoniziranje i svaljivanje krivice na mlade ljude ne samo da je nepromišljeno, neutemeljeno i nadasve izlizano, već je i neproduktivno. Zar ne bi bilo korisnije da je Ivana Marić mladim ljudima udijelila koji savjet iz svoje bogate profesionalne karijere i tako im pomogla da se bolje pripreme za intervju i dođu do posla?

Do nas je!

Ovaj tekst ne napisah u cilju odbrane mladih ljudi od bilo kakve kritike. Daleko od toga. Imamo i više nego dovoljno prostora za dokazivanje i poboljšanje slike o sebi i svome okruženju. Kao mladi ljudi i budući dorski stubovi bh. društva možemo biti bolji tako što ćemo biti aktivni ne samo na fakultetu, već i van njega! Budimo najbolja verzija sebe na način da idemo na studentske razmjene, učimo strane jezike i učestvujemo u akademskim diskusijama na međunarodnom nivou. Odbijmo biti puki objekat rasprave, već njen aktivan sudionik! Budimo informisani o svojim pravima, te glasni i odvažni kad ih zahtijevamo. Na izborima ne dozvolimo da penzioneri glasaju u većem procentu od nas i na taj način odlučuju o našoj budućnosti. Kandidujmo se na izborima i zastupajmo progresivne vrijednosti kojih očito nedostaje na bh. političkom spektru. Budimo kritični najprije prema sebi, pa onda prema svemu oko sebe, uključujući i nekonstruktivne kritike političkih analitičara. Političari, od kojih su neki na vlasti i preko 20 godina, nam neće prepustiti vlast, niti udovoljiti našim zahtjevima ukoliko ih jasno i glasno ne artikulišemo i politički ne zastupimo. Imamo i glas, i znaje, a i masu. Iskustvo će doći greškama i vremenom. Do nas je!

 

(6yka)