Životna priča Amela Kape po mnogo čemu je slična pričama drugih mladih ljudi njegove generacije – diploma u ruci, poduži staž na birou za nezaposlene, bez redovnih primanja. I tu sva sličnost uglavnom prestaje, jer je Amel uprkos svemu odlučio raditi ono što voli i to besplatno.
Pokrenuo je Spid – prvi i za sada jedini plivački klub za osobe sa invaliditetom u BiH, a da mu sjajno ide, najbolje svjedoče rezultati koje postižu mali plivači i plivačice, kao i činjenica da klub postoji već pune tri godine.

Sa Amelom smo razgovarali nakon povratka iz Švedske, gdje je najbolji bh. paraplivač Nermin Memić osvojio tri medalje i popravio čak četiri lična rekorda!

Nermin Memić

Amel nam kaže da je ovaj rezultat najbolji pokazatelj da nije pogriješio kada je odlučio da ne troši vrijeme na negativnosti i upusti se u nešto drugačiju sportsku avanturu, iako svjestan da za to neće primiti platu ili neku finansijsku nadoknadu. Ključ je u tome što Amel ovaj posao radi sa srcem i što to što radi ima smisla.
I dalje je na birou za nezaposlene, ali se ne žali. Doći će i do toga, uvjeren je, jer ovdje ima puno mogućnosti, samo se trebamo pokrenuti kao individue.

“Previše očekujemo od države. Očekujemo da nam neko nešto da, da niko ništa ne radi, a da se situacija promijeni. Kada bi svaki pojedinac dao nešto ovom društvu i društvo bi, prije ili kasnije, dalo njemu i svima bi nam bilo puno bolje, a ne ovako da svi sjedimo kući, ne radimo ništa, kukamo da nema posla. Ali hajdemo nešto raditi pa će doći i taj posao. Bio sam konobar, krečio, kopao, ali eto uspio sam postići nešto i u struci – osnovati plivački klub za osobe sa invaliditetom i uradio po meni jednu jako bitnu stvar – promijenio mišljenje, ne lokalne zajednice, entiteta, države, ali jesam naše mikro sredine ovdje na bazenu. A to nije mala stvar”, priča za Buku trener i magistar sporta i tjelesnog odgoja Amel Kapo.

A da nije riječ samo o mijenjanju mikrosredine na sarajevskom bazenu Otoke, dokaz je njegovih pet kolega koji zajedno sa njim treniraju djecu na volonterskoj bazi i najbolji su dokaz da se i u sistemu u kome mnogo štošta ne funkcioniše kako treba,  dobra ideja može realizovati.

 

Na ideju da osnuje plivački klub došao je vidjevši kroz trenersku praksu da na bazen Otoka dolazi dosta osoba sa invaliditetom, ali da sa njima niko ne radi. Počeo je tražiti informacije, čitati o radu sa osobama sa invaliditetom, razgovarati sa profesorima, a na kraju je otišao i do Paraolimpijskog komiteta. Od njih je dobio i najveću pomoć u tom momentu –  poslali su ga u Istanbul na edukaciju, gdje je po prvi put uživo vidio kakve sve nevjerovatne stvari mogu postići osobe s invaliditetom.  Po povratku iz Istanbula pokrenuo je procedure za pokretanja kluba, koji je zvanično počeo sa radom krajem februara 2016. godine.

Još dok je škola bila samo ideja, Amel je donio odluku da ona mora biti besplatna, tako da članovi kluba, trenutno ih ima 87, nemaju nikave troškove što se tiče trenera, opreme, takmičenja, treniranja, a oni su poprilični, kao i samo korištenje Olimpijskog bazena Otoka, koje se plaća oko 2.000 maraka mjesečno.

“Uz nas je sve do kraja prošle godine bio BH Telekom, sa kojim smo imali sponzorski ugovor, a na samom početku djelovanja kluba i farmaceutska kompanija Bosnalijek. Šta će biti u ovoj godini, stvarno ne znam, ali ne gubim nadu da će ovu djecu i njihove rezultate prepoznati neka društveno odgovorna firma. Naravno, ne bi mogli funkcionisati bez pomoći društveno odgovornih građana i iskrenih ljubitelja ovog sporta, koji svojim donacijama – koliko ko može – pomažu da pokrijemo troškove bazena. Što se tiče državnih institucija, to još uvijek nije na nivou na kom bi trebalo biti, pokrivaju nam oko petine troškova,  ali mi se trudimo da im svojim rezultatima dokažemo da smo vrijedni finansiranja i da su ova djeca jako bitan član našeg društva”, objašnjava Amel, koji pored neprestane berbe za obezbjeđivanje sredstava za besplatno i nesmetano odvijanje adaptivnog fizičkog vježbanja i ravnopravnog uključivanja u društvenu zajednicu malih plivača, veliku energiju koristi i za izmjene u obrazovnom sistemu, kako bi rad sa osobama sa invaliditetom bio dio redovne nastave.

 

Ne trebamo ići daleko i gledati kako je to u Njemačkoj ili Švedskoj, kaže on, dovoljno je pogledati u zemlje regiona. Kao posebno pozitivan primjer navodi Niš u Srbiji, koji ima cijelu katedru koja se bavi izučavanjem adaptivnog fizičkog vježbanja, koje uključuje i plivanje, i profesora Marka Aleksandrovića, koji mu sve ovo vrijeme pomaže svojim znanjem i sposobnostima, koje Amel potom prenosi svojim kolegama trenerima.

“Ja nisam imao priliku da učim ovdje kod nas, ali evo sada naši studenti sa fakulteta sporta imaju priliku da nauče od nekoga – mi im nudimo i znanje, i resurse, i djecu i bazen. Iskreno se nadam da ćemo uspjeti da pokrenemo tu promjenu u obrazovnom sistemu, jer jako je bitno da se to sistematski riješi. Pravo na sport je pravo svakog djeteta”, naglašava Amel, ne krijući da je još uvijek zatečen razmišljanjem nekih  ljudi kako rad sa djecom sa invaliditetom nije pretjerano bitan, jer, eto, nije riječ o “pravom” sportu.

“Jedan roditelj je prošle godine snimao svoje dijete na takmičenju u Rijeci. Vidim ga plače i odmah pomislim da se nešto dogodilo. A on mi kaže “treneru, ja mislio da vi onako sami dajete medalje djeci”. Odgovorim mu da je ovo sport i da se nagrada mora zaslužiti.  Kada smo dobili zvanične rezultate, proslijedio sam mu ih, nije mogao da vjeruje – prvo, da se njegovo dijete bavi sportom, potom da ide na takmičenje, i na kraju da je osvojilo “pravu” medalju. Zato svima koji tako misle, a misle mnogi koji nemaju neki invaliditet, poručujem da su u gadnoj zabludi. Ovo nije neko dobrotvorno društvo u kome vam neko nešto daje, ovo nije rekreacija, ovo je sport u kome postoje pravila koja se poštuju, postoje klase koje morate imati na međunarodnom nivou. Slobodno mogu pozvati bilo kog studenta sa fakulteta sporta da dođe i da se takmiči sa Nerminom Memićem, pa da vidimo ko će pobijediti. Ja se kladim na Nermina”, kroz smjeh nam priča Amel i dodaje da je sedam plivača iz kluba dobilo regionalne klase i da se mogu takmičiti u regionu,  dok je Nermin Memić za sada jedini koji se može takmiči u Evropi, jer je prošao međunarodnu klasifikaciju.

 

Nažalost, još niko u BiH nije krenuo Amelovim stopama, tako da Spid i dalje ostaje jedini plivački klub koji radi sa osobama sa invaliditetom. To stvara dodatne teškoće, jer mali plivači ne mogu nastupati na Olimpijadi – za to je potreban bar još jedan plivački klub kako bi se mogao osnovati Plivački savez BiH.
Amel se ipak nada da će doći bolja vremena. Šteta bi bilo dalje čekati, kako za djecu, tako i za ostale, jer ostaju uskraćeni za mnogo toga što nude.

“Imamo 87 aktivnih članova sa različitim vrstama, stepenima i oblicima invaliditeta. Sa svima njima se družim, sa njihovim roditeljima, oni se druže međusobno,  i sve i jedna priča je drugačija. Mi smo jedna velika porodica koja je, mogu to slobodno reći, puno više nučila mene, nego ja njih. Naučili su me da više cijenim život, da cijenim male obične stvari, osmijeh, zagrljaj. Zato bih svima poručio, čemu se nervirati, ustali smo jutros živi i zdravi, ništa nam ne fali, hajdemo se malo smijati i družiti, hajdemo nešto raditi”, kaže ovaj veliki profesionalac i nadasve veliki čovjek. A mi se iskreno nadamo da će njegove riječi daleko odjeknuti i bar nekoga pokrenuti da krene njegovim stopama.

 

 

 

(Buka)