Piše: Nebojša Knežić

Umire Tito! Na ispraćaj dolazi cijela politička zemaljska kugla. Pored odra mu stoje, rame uz rame, četiri kralja, šest prinčeva, trideset i jedan predsjednik država, a kojekakve, ko bi i upratio! Bila je to najposjećenija sahrana u historiji čovječanstva. Ponosni smo, pjevamo uzdignuta čela i sa suzama u očima velikim k’o orasi: “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Pjevamo i slinimo poredani pored pruge od Slovenije do Beograda, dok “Plavi voz” sumorno prolazi kroz male i velike stanice naše države noseći njegovo balzamovano tijelo koje i nije bilo cijelo… falila mu je jedna noga.

Pjevali jesmo, ali ne tako iskreno kao mnogo veći patriota od nas, Goran Bregović, i njegov muzički pripravnik Svetozar Vukmanović Tempo, koji skupa sa horom štićenika jednog doma za siročad grme proletersku odu: “Padaj, silo i nepravdo!”, hmm…

A onda zapjeva i Lijepa ili Lepa Brena, rođena Brčanka, Bosna! Legenda Minimaks se sprdao sa našim sve profanijim naravima i ukusima, ali za kratko čovjek uvidio da se sa ukusima i nacijama ne vrijedi šaliti u tom pogledu, pa sa pjevaljkom Fahretom postaje i prijatelj!

Brena pjeva: “Jugoslovanka sam”, a onda je dječica zasipaju cvijećem a ona plače od sreće i ponosa. Istovremeno u rezervoare naših automobila sve rjeđe sipamo gorivo jer ga nema na pumpama, nema ni kafe, ulja i šećera, nema sira ni putera, nema ničega. Inflacija je 2.500 posto, penzije se umanjuju 40 posto, nezaposlenost se ne može izvagati ni stočnom vagom!

Naše majke i tetke kad ne gledaju TV sapunice Dalas i Dinastiju, a ne gledaju ih kad nas kače redukcije struje, tri dana ti gori sijalica a tri ne gori, e pa onda trknu do Italije i Mađarske da kupe dva, tri cekera deficitarnih roba… pa uz te tršćanske i budimpeštanske kafe ogovaraju političare i rukovodioce, ali samo ako nisu “naši”, to jest, ako su “njihovi”. Jer naši ne bi nama tako naudili, to jest, doveli nas do prosjačkog štapa!

Radničke i službeničke plate padaju i do 35 posto, dok se vojna lica i dalje dobro drže – nema da fali! Automobile vozimo po sistemu par-nepar, zavisno od zadnjeg broja na tablici. Šverc cvijeta, devize se iznose iz zemlje. Slovenci sve više mrmljaju i neke Janše se sve glasnije busaju u prsa.

U Sarajevu se sudi grupi islamskih fundametalista. Veliki broj beogradskih intelektualaca sa Dobricom Ćosićem na čelu potpisuje peticiju za njihovo oslobađanje. U istom gradu se užurbano pripremaju za zimsku olimpijadu. Sarajevska milicija ima pune ruke posla, uči da bude ljubaznija i da na nekoliko jezika kaže “Beee”, ali i veoma su revnosni u hapšenju nekolicine rasturača umnoženih fotografija organizatora sportske manifestacije, Branka Mikulića u domobranskoj i gradonačelnika Ante Sučića u uniformi ustaške mladeži.

Na TV-u se iz nedjelje u nedjelju proteže “Bolji život”, ali stvarni, realni je sve dalje od njega. Nekada draga komšijska lica lagano nam postaju nesimpatična. Sumnjamo da nešto mute i kriju, jer odakle njima svaki dan pun zembilj voća i povrća, pa mlijeko, taze hljeb, koja flaša piva!? Dok naš automobil stoji na parkingu ogrezao u prašinu i paučinu, komšijski se šepuri, svaki čas sa njim negdje odlaze. Već smo ljuti, prevareni!

“Ma na šta ujagmiše veći stan od našeg, do jučer su bili podstanari!? Hmm, lopovluk je to, lopovluk”, mrmljaju naši očevi dok srču vrelu supu.

I taman dok se supa ohladila i tek što je zadnja kašika zveknula o dno tanjira, snalažljive komšije podigoše vikendicu u planini i još jednu kućicu pride uz samu obalu Jadranskog mora!

“E, vala, kradi i ti – svi kradu”, kažu im naše majke lupajući suđem i vratima dok se očevi objema rukama hvataju za sijede i rijetke kose. I tada se prvi put sažalismo na njih – teško ih je bilo gledati kako u prugastim pidžamama i dotrajalim zepama pogureno stoje i bulje u ništavilo. Sreća pa već imamo svoje vlastite stanove, ali…

“A znaš li ti, mužu moj, da susjedi Petrovići idu u Grčku na ljetovanje, a mi više ne možemo ni do Makarske? Nosim demode cipele, frizeru ne idem mjesecima, u restoran me nisi izveo pune dvije godine – pa dokle ovako, ha!?”, saspe nam jedan dan najrođenija žena istinu u lice, a mi samo zažmurimo i snažno stisnemo zube.

Sa nekoliko malobrojnih, ali vjernih prijatelja osnivamo mala preduzeća za izvoz na jedvite jade pozajmljenih deviza kako bi uvozili špenadle, rajsnegle i hozen tregere. Samo, pos’o nikako da krene, carinske i druge pravne začkoljice unište nam biznise… pih!

Naši ucviljeni roditelji, kako bi podmirili dugove u koje smo zapali, počnu budzašto da prodaju seosku imovinu, njive i prazne štale, jer na selima poslije smrti naših djedova nije bilo nikoga. Povjerioci su neumoljivi, kamate rastu. Komšije nam naduto sve češće ne zazivaju ni “dobar dan”. Rođena nas se djeca stide. Mnogi od nas se brže bolje razvode pa se vraćaju u roditeljske stanove, dok bivše supruge sa djecom ostaju bespomoćne i na cjedilu. Dok slušamo legendu Štulića i “Kurvine sinove”, drhtavim rukama listamo po starim, izlizanim notesima, tražimo telefonske brojeve davno dokazanih prijatelja, koji nas neće i ne smiju iznevjeriti! “Halo”, ali ne javljaju se oni, već njihove sekretarice, žene i ljubavnice.

image
Branimir Johnny Štulić, lider benda Azra/ Arhiva

Drhtavim glasom ostavljamo ime i broj telefona sa molbom da nam se stari drugari jave, ali…

Okrećemo ploču i postajemo anarhisti, radikali, štrajkači, odlučni smo da se vlasti suprotstavimo novim idejama koje su za apsolutne, korjenite promjene. Nismo sami, tu su Azra, Idoli, Šarlo Akrobata i Električni Orgazam. Krenimo, plamene zore, mladi radnici…
Samo, niko nas ne čuje, niko ne razumije, niko ne shvata, sve uokolo gluha krmad.

Preduzeća nam se raspadaju ili padaju pod stečaj i većina nas ponovo živi sa svojim roditeljima. Garsonjere ili jednosobne stančiće koje smo u vakat izganjali izdajemo pod kiriju raznoraznim došljama koji se sve češće gnijezde po našim gradovima, važno nam je da plaćaju na vrijeme i u devizama. Rame uz rame sa očevima iz sveg glasa uz oštru šljivovicu psujemo kilave i nesposobne rukovodioce koji nam zasigurno zemlju vode u propast. A onda jedne večeri i ne primjećujemo
da prije početka dnevnika nije emitovana špica: “Druže Tito, mi ti se kunemo!” Ukinuli je ili
se sama ugasila, ali zasigurno su prestale potrebe koje su je stvorile – bilo je očigledno.

Srpske domaćice u tramvajima sve češće umjesto petparačkih hertz-romana čitaju Vukov “Nož”, a za njima u tom pogledu ne zaostaju ni penzioneri kojima penzije kasne treći mjesec, studenti kojima i nije stalo da polože neki od ispita jer znaju da od posla nema ništa, kondukteri lokalnih vozova u čijim vagonima drugog i trećeg razreda ima sve manje putnika, kao i prodavači sa mnogobrojnih pijaca koji nemaju kome da prodaju svoje rotkvice i praziluk.

Kada neko u kafani ispriča vic o Titu, najglasnije se smiju penzionisani udbaši koji su do juče žestoko hapsili i za daleko manje grijehove. Demokratija nahrupljuje u sve sfere društva. “Ravno do dna” krči sa jeftinog tranzistora koji stoji na malom stoliću pored mesinganog tanjira nekog javnog klozeta sporedne željezničke stanice. “Dva dinara, druže”, kaže krezuba starica vojniku koji zakopčava šlic.

Gorbačov i njegova “Perstrojka” daje nam novu nadu, uz usklike slavnom Lazaru i Karađorđu raskopavamo mošti naših svetinja i nosamo ih otadžbinom, od manastira do manastira. Osvetoljubivo i bez milosti smo uz komšije Rumune koji vješaju svoga diktatora Čaušeskua i njegovu Helenu, a odmah zatire na Gazimestanu iz sveg glasa se zaklinjemo novom vođi jer znali smo da iskreno misli kad nam je pred cijelim svjetskim dunjalukom odlučno rekao: “Vas niko ne smije da bije!”

Na pultovima jeftinih kioska žvačemo burek zalijevajući ga jogurtom, dok pored nas na obližnje tarabe lijepe, nasmijane slike nekih novih kandidata koji će nas garantovano odvesti u bolju budućnost. Masnim prstima deremo postere i bacamo ih na asfalt koji mjesecima niko ne pere, jer i perači ulica su odavno prestali i da štrajkuju i rade.

Kusturica snima Doli Bel i pored Balkanskog špijuna, Maratonaca, Nacionalne klase, Specijalnog vaspitanja, Čuda neviđenog i Ko to tamo pjeva, imamo nadu da će nam zasigurno dobra kinematografija pomoći da se dohvatimo kakve-takve zelene grane… a onda počeše “Tesne kože”, “Majstori i šampite”, “Žikine dinastiije”. Estradom zažariše silikonske opajdare kreštavih glasova i vrcavih dupeta, pa se drumske, prašnjave kafane kao i seoske krčme preseliše u koncertne dvorane i na stadione i poče velika zabava za narodne mase.

image
Sjećaš li se Dolly Bell/ Arhiva

“Ode sve u vražiju mater”, kaže jedan dan otac i iz nekih podrumskih budžaka izvadi ikonu našeg sveca i stavi je na zid namjesto Titove slike. Majka iz starih serdžada pohranjenih na dnu ormara pronalazi Svetog Đorđa koji ubija aždaju i namjesti je iznad kreveta u spavaćoj sobi, a onda se bogobojažljivo prekrsti sa očima punih suza…

lz poplave inflacije i financijskog haosa izranja Ante Marković (nema dokaza kakvu je uniformu nosio u mladosti) i poklanja nam “konvertibilni dinar”, sedam dinara – jedna marka. Slovenci u to ne vjeruju pa brže bolje kamionima odvoze devize iz ostalih republika, prazne svoje banke ostavljajući naivne štediše na cjedilu.

“Krvava Mary” trešti sa tranzistora krezube babe koja sjedi ispred svakog javnog klozeta od Vardara pa do Triglava, a kad olakšani izađu, doda im parče tariguza i kaže: “Dvije marke, druže”. Olakšani sa strahopoštovanjem pogledaju u mesingani tanjirić, a onda posegnu rukom za džep.

Priča iz knjige Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo, koju možete kupiti pozivom na broj +387 33 666 809 (ako zovete iz BiH) i 011 873 33 666 809 (ukoliko zovete iz inostranstva) – kontakt osoba: Fata Dupovac​

 

 

(Moja BiH)