„Kada smo dobili organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, pitali su Antu Sučića (tadašnji gradonačelnik Sarajeva), zašto smo se uopšte odlučili kandidovati, a on je odgovorio – pa mislili smo da ih nećemo dobiti“.

Ove riječi, koje je Al Jazeeri prenio tadašnji funkcioner Skupštine Grada Hajrudin Čengić, mogu poslužiti kao svojevrsna ilustracija onoga što se često naziva neuništivim sarajevskim duhom, koji je krajem 70-tih i početkom 80-tih godina prošlog stoljeća poslužio kao savršen začin onome što će se u narednim decenijama zvati olimpijskim duhom, nastalom u vrijeme kada je glavni grad Bosne i Hercegovine proživljavao najljepše dane u svojoj historiji.

Prije tri i po decenije, napaćeni grad koji se kroz historiju svijeta pamti više po nesreći nego po prosperitetu, položio je do tada najveći civilizacijski, kao i svaki drugi ispit, organizacijom Zimskih olimpijskih igara koje su po mnogo čemu bile jedinstvene. One su tada skeptičnom svijetu ponudile upečatljiv koktel sportskih nadmetanja, kvalitetne organizacije, dobrog provoda i sarajevskog domaćinstva, tvoreći jedinstven olimpijski duh koji, mnogi će reći, nije uništen niti u najtežim danima, kada je grad bio meta bjesomučnog granatiranja.

Opšti razvojni projekat

Tačno 35 godina poslije ZOI-ja, a 24 nakon završetka rata u kojem je uništen veći dio olimpijske infrastrukture, u Sarajevo će ponovo doći olimpijski plamen, ovaj put s Evropskim olimpijskim festivalom mladih (EYOF 2019.). U periodu od 9. do 16. februara, glavni grad BiH će zajedno s Istočnom Sarajevom ugostiti preko 1.500 mladih evropskih sportista uzrasta od 14 do 18 godina iz 49 zemalja, koji će gradu otvoriti vrata bolje budućnosti ako govorimo o zimskim sportovima i turizmu.

Spoj dva svijeta: Igre bez bojkota

Ono što je Igre učinilo jedinstvenim je da ih nijedna zemlja nije bojkotovala. U vrijeme hladnog rata, u kojem istočnoevropski sportisti nisu putovali na Igre na Zapadu i obrnuto, Sarajevo, grad koji po mnogo čemu povezuje dvije strane svijeta, uspio je u naizgled nemogućoj misiji, da ih sve objedini na jednom mjestu, u viteškom odmjeravanju snaga na olimpijskim borilištima.

„I prije, i poslije, Olimpijske igre su proticale uz nečiji bojkot, ili nekog iz istočnog, ili nekog iz zapadnog bloka. Kod nas su bili svi i to je bio uspjeh bez presedana na koji smo i danas ponosni“, navodi Karabegović.

Ova manifestacija će, također, probuditi sjećanja na 1984. godinu, kada je, kako kaže predsjednik Organizacionog odbora ZOI 84. Ahmed Karabegović, Sarajevo zahvaljujući Igrama odbacilo epitet nesretne čaršije i izdiglo se u moderan grad.

„Zimske olimpijske igre 1984. godine su jednu provinciju napravile velikim gradom. U pripremama za ZOI 84. Sarajevo je doživljavalo snažnu društvenu, ekonomsku, kulturnu i sportsku ekspanziju. Intenziviran je opšti razvoj u kojem se jedna ne tako važna čaršija polako pretvarala u moderan grad sa preko pola miliona stanovnika. To je bio razvojni projekat u pravom smislu riječi, jer su kroz organizaciju Olimpijskih igara stvoreni uslovi da mlađi naraštaji i buduće generacije dobiju kvalitetnu infrastrukturu, a grad osnovu za jak zimski turizam. Izgradili smo ili proširili Bjelašnicu, Jahorinu, skakonice na Igmanu, bob-stazu na Trebeviću, napravili hiljade novih stanova, aerodrom, moderan RTV dom, hotele…“, govori Karabegović.

Njegovo mišljenje dijeli i Hajrudin Čengić, koji dodaje da je pobjeda u kandidaturi za ZOI 84. Sarajevu donijela ogromni zaokret u svakom smislu. Kako dodaje, sve se počelo mijenjati iz temelja.

Centar koji je povezao Jugoslaviju

„Kada smo tek dobili organizaciju Igara, narod je govorio ‘nema para’, ‘kako ćemo to uraditi’…, no, kada su projekti krenuli, a ljudi vidjeli da se stvari velikom brzinom mijenjaju i da niču novi objekti, i oni su počeli razmišljati drugačije. Svakim danom, interes je bio sve veći, a kada je došao veliki dan otvaranja, a snijeg zasuo Sarajevo, bilo je impresivno vidjeti da su svi izašli na ulice i čistili ga, kako bi se grad predstavio u što ljepšem svjetlu“, prisjeća se Čengić.

Kako je Hase postrojio ugostitelje

Govoreći o obnovi ugostiteljskih objekata, Čengić je istakao da je proces išao teško, jer su svi vlasnici očekivali da će od nas dobiti novac za renoviranje. U ključnom trenutku, tvrdi naš sagovornik, veliku ulogu u prekretnici odigrala je sarajevska fudbalska legenda Asim Ferhatović Hase:

„Na jedan od sastanaka sa vlasnicima objekata na tu temu, poveo sam Haseta za podršku, a kada je čuo njihove zahtjeve, rekao je: ‘Pa gospodo draga, koliko smo poreza sakrili od Sarajeva, s njim biste mogli ponovo izgraditi objekte’. I to je bio prelomni trenutak”, prisjeća se Čengić.

Dobro je poznato da je izbor Sarajeva za kandidaturu za ZOI izazvao dosta negodovanja. Često se postavljalo pitanje zašto baš taj grad, pored drugih, razvijenijih dijelova zemlje, kao što je Slovenija, no, uprkos početnim podjelama, ZOI je ipak uspio ujediniti bivšu državu u zajedničkom cilju. Prosperirali su, kako kaže Karabegović, svi.

„Uz rezerve uoči kandidature, Sarajevo je postalo centar koji je povezivao Jugoslaviju. Mnogobrojne firme, od Slovenije do Makedonije, bile su uključene u saradnju u svim oblastima. Televizijski signal proizvodili su svi republički centri, pa čak i Priština. Oni su uspjeli uvezati 518 sati direktnih televizijskih prenosa, koje je pratilo oko 2,5 milijarde ljudi. I na kraju, Igrama nije dobilo samo Sarajevo, nego i BiH i cijela Jugoslavija. Privredni subjekti su kroz sklopljene dogovore ostvarili nove poslovne veze. Unioninvest je počeo proizvoditi skijaške liftove, UNIS vezove… Mnogi su proširili aktivnosti“, navodi Karabegović.

Kao jedan od primjera, „Crvena zastava“, koja je do tada imala velike probleme s izvozom automobila, ZOI-ja 84. je u SAD-u napravila ugovor prema kojem je u naredne dvije godine na američkom tržištu prodala 70.000 vozila marke „Yugo“, kao četvrto porodično auto Amerikanaca.

Kilogram zlata i dvije penzije

Ono što će malo ko osporiti je da su Igre izazvale nezapamćeno zajedništvo i unutar samog grada. Karabegović kaže da je sarajevski duh bio takav da je svako, na bilo koji način, želio biti dijelom projekta. Tako su taksisti besplatno vozili po gradu, a zabilježeno je dosta slučajeva da su po hotelima vraćali izgubljene novčanike ili dokumente strancima.

Sarajevski duh bio takav da je svako, na bilo koji način, želio biti dijelom projekta, tvrdi Ahmed KarabegovićArhiva

„A prije Igara, pamtim jednog zlatara sa čaršije, koji je donio kilogram zlata. Rekao je da je to njegov doprinos organizaciji ZOI-ja, a imali smo i slučaj jedne nane, koja je donirala dvije svoje penzije. No, nije bilo bitno koliko će ko dati, već da što više ljudi da koliko može, kako bi projekt bio što masovniji. To je primjer koliko je Sarajevo živjelo dušom za tu priredbu. Bez obzira na historijsku prošlost i sve druge nedaće koje su zadesile grad, Igre su bile prekretnica, prilika da se Sarajevo dokaže u ljepšem svjetlu, kao grad druženja, prijateljstva“, govori Karabegović.

Poznato je da su posebnu pažnju organizatori posvetili ugostiteljskim objektima. Hajrudin Čengić navodi da je upravo njihov izgled, odnosno, transformacija u moderne objekte, bio jedan od najvećih izazova organizatora.

„Ono što se gradilo, išlo je dobro, ali izgled ugostiteljskih objekata bio je jako loš. Kada dođe u Sarajevo, stranac želi biti lijepo dočekan. Mi smo željeli promijeniti mnogo toga i dali smo jasne instrukcije šta koji objekat treba uraditi do početka Igara. Kontrola ugostiteljskih objekata bila je jako stroga. Recimo, restoran koji je uzeo velik novac Kirku Douglasu, odmah smo ujutro zatvorili“, govori Čengić.

Odgovor Juana Antonija Samarancha

Kroz historiju, nije bilo mnogo trenutaka u kojima su se građani Sarajeva mogli osjetiti istinski ponosnim na svoj grad. ZOI 84. bio je jedan od njih, a Čengić kaže da će jedan od takvih trenutaka zasigurno biti i EYOF.

Veliki finansijski uspjeh

Karabegović je istakao da je od ZOI-ja 84. inkasirano 105 miliona dolara deviznih prihoda, što je za ono vrijeme bila ogromna svota novca.

Američki ABC je za televizijska prava izdvojio čak 91,5 miliona dolara, dok je za prethodne Igre, poređenja radi, dao svega 12,5 miliona.

„I prije, i poslije Igara radio sam na dosta funkcija, ali ništa ljepše i s većim ponosom nisam radio kao ZOI 84. No, nisam samo ja imao taj dojam. Taj zanos bio je masovan, naročito kako su se Igre bližile, a atmosfera bivala sve bolja. Nažalost, rat je promijenio mnogo toga i zato me raduje što je Sarajevo dobilo priliku ugostiti manfestaciju poput EYOF-a“, govori Čengić.

Organizacija Evropskog festivala mladih je, kako tvrdi Karabegović, usmjerila Sarajevo na put povratka na olimpijske staze, pošto, kako kaže, ideja o kandidaturi za nove Olimpijske igre nije u okvirima realnosti.

„Mi smo 2004. godine došli na ideju da se ponovo kandidujemo. Išli smo na emocije, solidarnost svijeta… Bio sam u grupi koja je tu ideju izložila tadašnjem predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta Juanu Antoniju Samaranchu, no, on je na to rekao – ‘pa ljudi, nemate ni kilometar autoputa…’. Jedno je bilo 1984., a drugo je sada. Organizacija novih Igara je van realnosti. U ratu je mnogo toga nestalo, a nastala je  velika praznina u kojoj su zimski sportovi gotovo izumrli i čije se postojanje svodi na grupe entuzijasta. Prije smo imali svjetska prvenstva, a sada, nema nas ni u jednom sportskom kalendaru, niti imamo zapaženije predstavnike u zimskim sportovima“, kaže Karabegović, koji je dodao da će Sarajevo samom organizacijom EYOF-a napraviti mnogo na putu povratka na olimpijsku kartu:

„Od srca sam sretan što olimpijski plamen ponovo dolazi u Sarajevo. To je pravi put povratka grada na olimpijske staze. EYOF nije komercijalna priredba poput Olimpijskih igara, ali Sarajevo će biti domaćin novim križajima i tombama, dobit će nove objekte, a društvo će se uvezati, što je izuzetno značajno.  I konačno, obnovit će se olimpijski muzej, što isuviše dugo čekamo. Zbog svega toga, svaki građanin Sarajeva treba biti sretan“.

 

 

Izvor: Al Jazeera