Na konkursu za najbolju kratku priču, koji je raspisan prije mjesec dana, a koji predstavlja dio projekta Evropske Unije pod nazivom “Young with a voice”, pobjedu je odnijela Sara Velaga, studentica komunikologije i dopisnica “Balkan diskursa”.

Priča “Ničija djeca”, u kojem autorica iznosi iskustva iz vlastitog djetinjstva, te djetinjstva svog mlađeg brata mnoge nije ostavila ravnodušnim.

– Iako, nažalost, postoji broji primjeri diskriminacije djece unutar društva u kojem živimo, konkurisala sam sa svojom ličnom, intimnom  i meni najbitnijom pričom. Priča „Ničija djeca“ je priča o meni i mom mlađem polubratu, koji smo, svako na svoj način, ostali uskraćeni za očevu ljubav, tokom odrastanja. Moj cilj nije bio plasirati se, jer sam samim apliciranjem ostvarila mnogo više, tj. duhovno pročišćenje i plakšanje, nakon što sam ovo poglavlje savladala, kazala je Velaga.

Sarina priča je nagrađena od strane organizatora u velikoj Sali općine Zenica.

U nastavku pročitajte priču koju je ona napisala:

Ničija djeca

U ljubavi i u ratu je sve dopušteno. Naročito kada je u pitanju godina mog rođenja, 94. u kojoj je upravo trajalo oboje. A samim tim i dopustilo uništenje dječijih snova, porodice i bezbrižnog djetinjstva. Djeca nastaju iz ljubavi i trebala bi se i rađati u njoj. Međutim moje rođenje nije bilo u takvom okruženju.

Otac koji je bio vojno lice ostavio je moju mamu dok je bila trudna. Jedini razlog koji je ponudio je bila zaljubljenost u drugu ženu. Zar jedna ljubav isključuje drugu? Kako se dijete ne želi više u trenutku kada čovjek prestane voljeti ženu? Zašto nevini ispaštaju i u ratu i u ljubavi? A oni koji su glavni i odgovorni samo izdaju naredbe za ta svirepa ubistva.

General Velaga je uputio najveći metak u utrobu moje majke. Ni sama me možda više nije htjela. Srećom, doktori su rekli da je prekasno za abortus i tako sam se rodila ja. Sara Velaga, dijete ostavljene majke, rođeno u nevrijeme. Nesvjesna svih predstojećih poteškoća odrastanja bez oca.

Preselili smo se u Jajce. Mali grad obojen nacionalizmom u to(a možda i ovo) vrijeme. Došao je prvi razred osnovne škole a sa njime i prvi problemi. Svi su se predstavljali na način da osim svojih podataka kažu i nešto o roditeljima. Kada je na mene došao red rekla sam samo podatke svoje mame i bake koja me odgajala. Na pitanje gdje je moj otac dodala sam „Nema ga“.

Kako misliš nema?-pitali su me. Jednostavno je otišao.

Obzirom da nije mrtav, mnogima je bilo neshvatljivo kako ga to nema. Ali nije bilo potrebe objašnjavati tim malim mozgovima zašto sam ja dijete na margini. Zašto odrastam bez oca koji je mogao boriti se za dobrobit naroda ali za svoje dijete nije! Kakav čovjek trebaš biti da ostaviš nekoga ko nije kriv, i da ga potom nikada ne potražiš. Oženio se, dobio dva sina i postao dobar otac. Tako barem kažu. Pomisli li ikada na mene i na to kako je vječno ostao zapamćen po kukavičkom činu ostavljanja moje mame, a potom mene? Ne može on biti dobar čovjek, a kamoli otac da nastavi živjeti kao da se ništa nije desilo.

Odrastajući sam shvatila koliko nas zapravo ima. Djece razvedenih, rastavljenih, samohranih roditelja. Čija smo mi to djeca? Kako nas tako lako ostavljaju? Ako već ne žele dijete neka stave prokleti kondom da se zaštite od neželjene trudnoće i bolesti. A ako ne žele dijete a ipak su sa tom osobom bez zaštite onda su definitivno bolesni. I to treba biti alarmantno. Jer čim se ono pojavi nestat će.

U mojoj porodici scenario ostavljene djece je simptomatično ponavljan. Prvo je moja baka odgojila moju mamu sama, potom se to desilo njoj samoj i to čak 2 puta. Dobila sam polubrata koji odrasta u još težim uslovima nego ja. Nacionalne boje ljubavi bile su veoma jake. Stoga je Edin ostavio moju mamu, ujedno ostavljajući time mog brata. Tačnije, mog polubrata koji će sada imati poluroditelja, polusestru i pola ličnosti. Jer takvoj djeci nikad ništa ne može zamjeniti oca. Ma koliko se trudili ne možemo nadomjestiti drugu osobu. Njegov slučaj je čak teži od moga jer je odrastao u prividu da ga ima. U potrebi da ga zadrži i u realnosti da ga nema. A još uvijek je dijete.

Toliko je situacija gdje otac treba. Danas, kada imam dvadeset jednu godinu gotovo da sam sve važnije prošla sama ili uz podršku bake i mame. Ali koliko je suza proliveno u trenutcima kada se roditelji pozivaju na roditeljski, a meni uvijek dolazi baka jer mama radi? Koliko suza u trenutcima kada se počinje izlaziti u grad i svi očevi dolaze autima po svoje kćerke samo se ja vraćam kući sama pješice?

Na koliko pitanja je trebalo dati odgovor i hrabro nositi etiketu „ničije dijete“. Odbačeno, zaboravljeno, neželjeno. Nakon punih 20 godina jednom sam tek slučajno naišla na fotografiju njega koji ne zaslužuje naziv oca na internetu. Gledala sam tupo u ekran računara ne znajući kako bih se trebala osjećati. Dakle, to je on. Tišina…nekoliko minuta zurenja u nepoznato i zatvaranje poklopca od računara. Još jedan dijelić gelera u nejakom tijelu dijeteta koje je sada odraslo.

Svakodnevno gledam u kom smjeru ide odrastanje mog polubrata. Često mu je teško ali nema s kim to podijeliti. Muško je. Nemoguće ga je odgajati u ženskoj kući. Nedostaje mu otac. Ponovo u onim svakodnevnim situacijama nedostaje figura oca, makar prividno. Iako se trudi da to sakrije, on je veoma nemoćan i teško mu je. Kada poželi razgovor nerijetko zaplače jer se osjeća nepoželjnim. Nemoguće je riječima opisati osjećaj koji imam tada. Zar on to treba proživljavati sa nepunih 13 godina? Zašto se neprestano mora suočavati sa diskriminacijom jer nije „tatin sin“ u društvu koje prosto nameće takve standarde?

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednoga djeteta.-čuvena je misao Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. A ipak mnogi se usude trajno unesrećiti djecu širom svijeta, proći nekažnjeno i ne osjećati odgovornost. Moj otac nikada nije priznao očinstvo. Nikada nije učestvovao ni u jednom segmentu mog odrastanja. Njegov je priznao ali zanemario dužnost oca i i dalje prolazi nekažnjeno. Nikoga nije briga.

Na 12 rođendanskih torti Emir je svjećice gasio sa nama. Uvijek sa istom željom. Da ga tata drži za jednu ruku a mama za drugu kao onda kada je operisao slijepo crijevo. „Želim da mi sve operišu“-jednom je rekao. Gorak je okus u ustima nakon svakog osmjeha kada znam da smo ostavljeni. Na različite načine. Ali ipak jednako. Ničija djeca. Prepuštena sebi samima da se svakodnevno bore sa vjetrenjačama društva mnogo teže nego Don Kihot. Neka djeca prose, neka su bolesna, i njima je teško, možda čak i teže nego nama. Ali često imaju podršku porodice koju mi nikada nismo imali.

Naša bolest je hendikepiranost za ljubav i emocije koje danas ni sami ne znamo pružiti jer je nismo dobili. Ostali smo prositi na ulicama života za mrvice pažnje osoba koje nastoje bezuspješno popuniti zauvijek prazno mjesto. Mjesto oca koji se nikada neće vratiti.

 

 

 

(avaz)