Redovnom profesoru Tehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću, Isaku Karabegoviću nedavno je dodijeljena titula akademika. Odlukom članova Skupštine Akademije nauka i umjetnosti BiH prof. dr. Karabegović izabran je za novog dopisnog člana Akademije, odnosno unaprijeđen je u zvanje akademika u oblasti tehničkih nauka i mašinstva.

Isak Karabegović (63) je osnivač Mašinskog i Tehničkog fakulteta u Bihaću i jedan od osnivača Univerziteta Bihać gdje je obavljao dužnost dekana i rektora. Autor je i koautor preko 35 knjiga, 109 naučnih radova od kojih su mnogi objavljivani u renomiranim europskim naučnim časopisima i 465 naučnih radova na svjetskim konferencijama. Pored toga je urednik naučnog časopisa u inostranstvu i jedan je od osnivača Društva za robotiku BiH. Član je američkog udruženja za nauku i tehnologiju, te Društva za mehaniku Hrvatske, kao i društva za mehaniku Srbije. Dobitnik je povelje Univerziteta u Banja Luci, Univerziteta u Bihaću, te prestižne nagrade za naučni rad i stvaralaštvo iz oblasti tehničkih znanosti iz mehanike koju mu je dodijelio Internacionalni biografski centar iz Cambridgea. Za izuzetan doprinos razvoju obrazovanja i nauke, te izuzetan doprinos u cjelokupnom društvenom razvoju i unapređenju kvalitete života grada Bihać, dodijeljena mu je Povelja 26 februar.

Karabegovićeva posvećenost nauci i istraživanju rezultirala je ovim za njega, ali i za Univerzitet Bihać i krajiško obrazovanje, vrlo značajnim priznanjem koje predstavlja krunu njegovog rada i truda u kojem je dostigao vrhunac u nauci kojom se bavio. Produkt je to velike količine napisanih knjiga, objavljenih radova, članaka i svega ostalog čime bavio ovaj krajiški gigant iz oblasti tehnike i mašinstva. Karabegović se istakao u svakom segmentu te nauke. Ovo veliko priznanje treba biti ponos svim Krajišnicima jer je Karabegović njihove gore list.

U intervjuu Karabegović govori o tome šta za njega znači to što je primljen za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH, njegovom doprinosu razvoju tehničkih i mašinskih nauka u Bihaću i Krajini, budućnosti bihaćkog Univerziteta, odlascima mladih iz Krajine i perspektivi najzapadnijeg dijela Bosne i Hercegovine.

  • Kako ste doživjeli prijem u dopisno članstvo Akademije i koliko Vam to znači?

– Za mene je ovo veliko priznanje koje bi mogao da uporedim sa primjerom nogometaša kada dobije Zlatnu loptu i kao što to za njega predstavlja veliku stvar, jer ipak ne može to svako dobiti, tako je i za mene ovo vrlo vrijedno priznanje. Kad to uporedimo sa ovim primjerom kojeg sam naveo, to zapravo znači da sam dostigao vrhunac svog rada u ovoj nauci. Nije to tako lako i jednostavno. Moraš se istaknuti u svakom segmentu određene nauke, a ne samo u jednom njenom dijelu. A to upravo znači da si onda postigao vrhunac. Rijetko neko može dobiti priliku da bude jedan od osnivača nekog fakulteta ili univerziteta, a upravo sam tu čast imao.

  • Čini se da u Krajini nije u dovoljnoj mjeri prepoznat Vaš rad?

– Boljka provincija je to da takve sredine ne prepoznaju kvalitete određenih osoba, koje često puta bivaju prepoznate u nekim drugim, većim gradovima ili državama. Što se mene tiče, mogao sam ostati u Sarajevu ili otići bilo gdje u svijet, ali sam se vratio u Bihać. Neko će se zapitati zašto sam to učinio? Potječem iz siromašne porodice i jedva sam otišao da studiram u Sarajevo, a mi ovdje imamo hiljade takvih porodica koje ne mogu svoju djecu poslati na studij van kantona, zbog čega je moj motiv i bio da se ovdje osnuje fakultet i univerzitet. Drugi motiv jeste to što smo mi blizu Europskoj Uniji i možemo biti najbolji kanton. Svojevremeno sam išao u Grac promovisati Tehnički fakultet u Bihaću i propagirati ideju kako mi posjedujemo sve potrebne uslove da studenti iz Graca dolaze nama i ovdje studiraju. Jedan naš student je otišao u Njemačku da radi i tamo je konstruisao mašinu za kojom je ubrzo došlo do potražnje. Za to je od vlasnika tvornice kao nagradu dobio nov automobil. Dosta naše djece i studenata odlazi u Njemačku da radi i tamo pokazuju kvalitete koje ovdje nisu mogli da ispolje.

  • Zašto mladi odlaze vani i tamo uspjevaju a ovdje ne mogu?

– Što se tiče odlazaka mladih i uopće građana iz našeg kantona, trebalo se stvoriti uslove za privlačenje investitora i otvaranje firmi. Nelogično je da oni lako otvaraju firme u Bijeljini, umjesto da ih otvaraju ovdje u Bihaću, jer smo mi bliže Evropskoj uniji. Nije se odradilo to što se trebalo odraditi. Ako vam dođe jedan privatnik i šest mjeseci čeka na registraciju firme, plus ostali nameti, jasno je onda zbog čega se on odluči da ode u drugi kanton gdje će to isto dobiti za manje para i manje će da čeka. Uporedite to samo s jednim Tešnjem gdje je prošle godine otvoreno gotovo 800 firmi. Dakle, tu je problem. Ovdje imamo toliko industrije, a neobično je to da ništa od toga nije iskorišteno, niti je pokrenuto nakon rata, zato što su pojedinci u tome svemu tražili neke svoje interese u odnosu na širi društveni interes. Neće niti jedan student otići odavde ako ima neku fabriku gdje se može zaposliti i dobiti solidnu plaću. Naravno da će u inostranstvu primiti našu omladinu, jer na taj način besplatno dobiju radnu snagu koja putem poreza doprinosi zemlji u kojoj radi a da ona u njih nije ništa uložila.

  • Kakva je perspektiva Univerziteta u Bihaću?

– Univerzitet u Bihaću je mogao biti jedan od perspektivnijih univerziteta, za ljude koji znaju šta je to univerzitet. Međutim, na Univerzitet su došli ljudi koji misle da se tu radi samo o tome da dođete održite nastavu i uzmete novac za to. Ne, nije to univerzitet. Pored držanja nastave, nužno je baviti se naukom, istraživati i širiti vidike. Univerzitet je podrška privredi i društvu. Šta vrijedi Univerzitet, ako nema projekata, niti doprinosi ekonomskom radu zajednice u kojoj djeluje? Nezamislivo je da mi imamo privatnike koji drže kurseve stranih jezika! Zašto jednostavno ne bi mogli to napraviti na Univerzitetu, pa da se sve te diplome tamo izdaju i da damo mladim asistentima priliku da to vode. I to može biti jedan od projekata. Moraju se iskoristiti sve kvalitete Univerziteta da bi on bio dobar. Mora se unapređivati, a ne stajati na jednom mjestu. Morate pratiti nauku i implementirati novine u njoj, te mlade ljude educirati o tome. Smatram da Univerzitet u Bihaću na ovaj način kako se danas vodi ne može uspjeti. Prvenstveno iz razloga što tu imamo ljude koji misle da je Univerzitet politika, pa sve primaju – i ono što nije naučno, a u nauci nema laganja. Bihaćki Univerzitet mora doživjeti korjenite promjene, inače mu u budućnosti nema spasa. Problem kod nas u Bosni i Hercegovini je što se lični interes stavlja ispred šireg društvenog interesa, umjesto da je obrnuto. Jer ako ja napravim dobar fakultet i imam dosta projekata, naravno da ću imati i dobra primanja. Evo vam jedan primjer. Jedna viša škola u Beču s kojom sam imao jedan projekat, ostvaruje godišnji promet od 58 miliona eura, zato što ima kvalitetne profesore koji rade projekte za industriju. Dakle, ako imamo kvalitetne fakultete, razvijemo institut i  imamo dobre projekte, svi skupa ćemo biti na dobitku i uspjeti. Kod nas je problem ne postojanje znanja kod onih koji vode fakultete. Moja vizija za opstanak ovog fakulteta, ali i Univerziteta jeste samoodrživost. Jednostavno da ti sam stvaraš, odvojiš se od budžeta. Naravno, imate fakulteta koje država jednostavno mora uzdržavati kao što su likovne akademije. Ali dosta je onih koji se sami mogu održavati.

  • Šta biste poručili mladima u našoj zemlji?

– Preporučio bih mladima da se upišu na neki fakultet, završe ga, da dobro savladaju gradivo koje se obrađuje tokom studija, a pored toga savladaju strane jezike i informacione tehnologije, te da kontinuirano rade na sebi. Danas se u roku godinu-dvije znanje udvostruči, sve to brzo ide. Mi smo sad u četvrtoj industrijskoj revoluciji i tako brzo tehnologije napreduju da i jednostavno morate pratiti ili od vas nema ništa. Zamislite da imate čovjeka koji nikako neće da koristi mobitel ili neće da uzme računar, on je polupismen u današnjem vremenu, bez obzira što je završio neki fakultet. Oni koji su završili fakultet prije trideset godina imaju staro znanje. Tako da se moramo kontinuirano usavršavati. Sreća je što mi danas imamo internet pa možemo samostalno raditi i učiti, tako da nismo ovisni ni o kome. A zamislite da smo ovisni od ovih koji nas vode, ne bi bilo ništa od nas.

  • Koji su Vam planovi za budućnost?

– Trenutno radim na organizaciji svjetske konferencije na temu “Nove tehnologije” – u okviru koje imamo pet ljudi koji nam dolaze iz raznih dijelova svijeta, a mom izlaganju će prisustvovati neki ljudi iz Microsofta i to će biti na Akademiji nauka u Sarajevu. Također nam dolazi čovjek iz Njemačke koji je glavni za čipove u jednom institutu, treći profesor dolazi iz Londona koji će biti uvodničar, četvrti iz Beograda sa Mašinskog fakulteta i peti iz Zagreba. Oko pet uvodničara ćemo imati i bit će oko osamdeset naučnih radova iz cijelog svijeta. Tu knjigu štampaju Nijemci. Ove godine potpisao sam ugovor s jednom od vodećih njemačkih izdavačkih kuća. Dakle, nastavljam da radim i bavim se naukom, jer smatram da mi je obaveza razvijati nauku i mlade ljude, buduće kadrove učiti svemu što je novo u oblasti nauke kojom se bavim, kako bi oni dobili kvalitetne naučne informacije i bili aktivno uključeni u pravcu doprinosa našem društvu.

Izvor: Al Jazeera