Zastupnik Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo, profesor Damir Marjanović je samozatajan, čini se i vrlo strpljiv, no priznaje da nije mogao prešutjeti izjave predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o tome ko je legitimni, a ko nelegitimni Hrvat.

– Nisam ni ljut, ni povrijeđen, ni bijesan, ali neke stvari vrijeđaju inteligenciju. Dan prije te reakcije, na jednom portalu, koji je vrlo blizak HDZ-u, nas Hrvate iz Sarajeva, a ja sam spomenut imenom i prezimenom, nazvali su „halal Hrvatima“. To nema veze sa stvarnom zaštitom hrvatskih interesa u BiH.

Postavio sam pitanje šta moj otac Josip, rođen u Hrvatskoj, koji živi u BiH već 50 godina, ima od djelovanja HDZ-a i ostalih nacionalnih stranaka s kojima HDZ surađuje već desetljećima? Kako oni štite njegov nacionalni interes? I u krajnjem slučaju to mu govore ljudi koji se, kao, zalažu za njega, a koji idu na slavlja na kojima se veličaju pojedinci, koji su proglašeni ratnim zločincima u njegovoj domovini, zbog nedjela upravo nad Hrvatima. To dovoljno govori o ljudima koji provode tu politiku i njihovom iskrenom interesu za BiH kao državu i hrvatskoga naroda – kaže na početku intervjua Marjanović.

Pitajte biskupa Komaricu šta misli o stalnim težnjama HDZ-a za hrvatska prava

 Meni se to čini kao stanovita promjena, da su sarajevski Hrvati od „Alijinih“ postali „halal“…  

– Ja znam šta je halal i košer. U tehničkom smislu, podrazumijeva i izuzetnu kvalitetnu pripremu specifičnog tipa hrane. Kada bih imao kvalitetnog sugovornika iz HDZ-a, objasnio bih mu da mi je sa te strane dao kompliment. Međutim, to je u ovom slučaju trebala biti uvreda i ništa drugo. Ja sam, recimo, otišao da proslavim Božić kod svoga punca, u selo Garevac kraj Modriče. U tom nekada velikom hrvatskom selu danas živi vrlo malo predratnih stanovnika…

Veliki problem Hrvata u Sarajevu je dnevno-nacionalna politika, koju u biti vode tri stranke koje su zavezale zastave 1990. i koje su dovele do toga da istu odgovornost za negativnu poziciju Hrvata u Sarajevu snosi HDZ.

Čini se da onda tako sarajevski Hrvati postaju moneta za potkusurivanje…

– I Hrvati u Tuzli, Zenici, u Republici Srpskoj. Pitajte biskupa Komaricu šta misli o stalnim težnjama HDZ-a za hrvatska prava. Pravo jednog konstitutivnog naroda ne mora i najčešće se ne poklapa s interesima i privilegijama koje jedna stranka želi za sebe. To je u ovom slučaju HDZ. Ali tako je i sa Bošnjacima i Srbima i njihovim „strankama zaštitnicama“.

Šta mislite hoće li biti reakcije na Vašu reakciju?

– Ma ne! Politika koju posljednjih 25 godina vode HDZ, SDA i SNSD svodi se na stalno bacanje prašine ljudima u oči i tim populističkim prepucavanjima opravdavate svoj nerad. Ja ne želim biti dio tog sukoba. Niti želim uvjeravati Čovića u ispravnost svojih stavova. Dobio sam puno poruka podrške, i mnogi su rekli neka si mu se „nagovorio“. To nije bio moj cilj! Ja sam samo upoznao Čovića sa situacijom, koja mu možda nije poznata (ili ne želi da zna), da u Kantonu Sarajevo, prema popisu iz 2013. godine, ima 13.000 Hrvata. Da od 13.000 je na ovim posljednjim izborima moglo glasati makar 10.000. HDZ je osvojio 2.600 glasova, a ja oko 13.000 glasova. Siguran sam da je veliki broj Hrvata glasao i za mene. I ne samo zato što sam Hrvat, već vjerovatno zbog onoga što sam i što zastupam. Po čemu su onda ljudi poput mene nelegitimni? Osim možda po činjenici što ne podržavamo politiku HDZ-a i njihovih partnera!

Frustrira to uzimanje prava da neko procjenjuje ko je od nas viši Hrvat, Bošnjak, Srbin….

– Kada bih bio populista, a ne naučnik, mogao bih se igrati pseudonauke, pa bih svašta mogao pričati o genetici. Ako je legitiman Hrvat po Čoviću i HDZ-u da si pripadnik HDZ-a, onda sam ja nelegitiman. Čović je, između ostalog, doktor znanosti i kao znanstvenik trebao bi biti etičan. S ovakvim stavovima u najmanju ruku to nije.

Legitimno je da se bori za svoju opciju. Ali, da li je etično, ljudski, korektno da vrijeđa druge?! Ja neću vrijeđati. Samo ću pitati da li to znači da su glasovi koje je Čović dobio u Drvaru, od građana srpske nacionalnosti, nelegitimni? Ja bih na njegovom mjestu bio ponosan na tu činjenicu, a ne bih je krio. Isto kao što sam ponosan da su za mene, prije svega, glasali građani Sarajeva i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali, Bosanci i Sarajlije. To je moje bogatstvo.

Meni je važnije da imamo sposobne i dobre ministre nego koje su nacionalnosti

Čini se da, kad je u pitanju što više osvajanja vlasti, nije beskorisno zakloniti se iza hrvatstva? 

– Eto i to je legitimno. Politika nije olimpijska disciplina u kojoj se poštuje fer-plej. Ali, kako ja shvatam, politika je politički program u kojem ponudiš bolje za sve.

Sad se postavlja pitanje kako ćete Vi braniti prava Hrvata u Sarajevu?

– Svaki put kada pomislim da će prava hrvatskog naroda biti ugrožena, svakako ću reagirati. Imali smo prigovore vezano uz broj Hrvata, ministara u Kantonalnoj Vladi. Meni je kao građaninu važnije da imamo sposobne i dobre ministre nego koje su nacionalnosti. Ako neko bude diskriminiran zato što je Hrvat, itekako ću se pobuniti. Isto kao što ću se pobuniti ako je neko diskriminiran što je Srbin, Bošnjak, ostali.

Možda je sitnica, ali 2012. godine, kada sam bio ministar obrazovanja, uveli smo neradni dan i za katolički i pravoslavni Božić, te Uskrs i Vaskrs. I sada to funkcionira.

Stručnjaci bi rekli da je naš problem sagledavanja realnosti, svijeta, budućnosti zapravo loš obrazovni sistem. Šta ne valja s ovim sistemom?  

– Zastario je. Bio je efikasan u jednom sistemu gdje ste pravili projekciju mladih ljudi, čije se vrednovanje moglo zasnivati na onome koliko informacija apsorbiraju. Danas trebamo ljude koji će na osnovu dovoljnog broja informacija znati donositi zaključke i odluke. Mi našu djecu ne trebamo tjerati da uče napamet veliki broj podataka, mnogo je bitnije da znaju na osnovu tih podataka donijeti odluke u kojem pravcu ići. To je put za reforme.

Možda je to, generalno, problem našeg mentaliteta. Neka drugi odlučuju, zaključuju, samo da mi ne moramo…

– Mi imamo našu BiH, mi smo odgovorni za nju. Ali, imamo generacije koje su odrasle u sistemu „znamo činjenice, ne znamo kreirati rješenja“. Ako želimo da BiH ide u dobrom pravcu, moramo stvoriti generaciju koja je spremna da vodi državu. A ta generacija se stvara kroz obrazovni sistem. I zato je najbitnija stvar u BiH upravo obrazovanje.

 Ljudi traže stvarnu nadu, a ne lažna obećanja

Aktuelna Vlada Kantona Sarajevo je najmlađa po sastavu, čini mi se od postanka BiH? Je li to prednost ili hendikep?

– Hajde da vidimo. Ja podržavam mlade i nemam ništa protiv potencijalnog neiskustva, jer uvijek može biti nadomješteno inventivnošću, inteligencijom i energijom koja nama starijima nedostaje. Imamo mladog premijera, ministrice i ministre. Neko je rekao da su nam ministri pripravnici. Pa gledajte, upravo su nas iskusni doveli dovde, možda je upravo ova mladost i politička neiskvarenost put do dobrih rezultata.

Odlaze nam gradovi, gubimo generacije, primjećujete kao Sarajlija, zastupnik, dekan…

– Odlaze mladi roditelji, koji su i finansijski situirani jer ne vide budućnost za svoju djecu od vrtića do fakulteta. Ne vide da će njihovo dijete biti sposobno da se upusti u kompeticiju sa drugima. Ne vide kako to mogu riješiti. Ljudima treba dati nadu. Neke stvari se ne mogu riješiti preko noći. Ja moram dokazati Vama, svojoj supruzi, svome 20-godišnjem sinu da politika koju vodimo ima cilj. Moj sin mora znati da ćemo dati sve od sebe da riješimo probleme koje imamo. Moramo vratiti povjerenje građana u vlast. Vratiti vlast u institucije. Mi moramo „strancima“ reći da ne trebaju pregovarati s predstavnicima stranaka već sa predstavnicima institucija. Svojim djelovanjem u nauci i obrazovanju moram dokazati da će buduće generacije ići u dobru srednju školu, dobar fakultet. Ljudi traže stvarnu nadu, a ne lažna obećanja.

Ako sam dobar otac, moja je životna misija da pomognem sinu da ostvari svoje snove

Vaš 20-godišnji sin studira u Sarajevu, nije u kolonama onih koji su krenuli van zemlje.

– To je Tinova odluka. Ne moram biti dobar profesor, naučnik, ali moram biti dobar otac i, nadam se, dobar suprug. Ako sam dobar otac, moja je životna misija da pomognem sinu da ostvari svoje snove. On se odredio u svom pravcu, to je danas Sarajevo. I kao profesor i političar moram se boriti da mu stvorim što bolje uvjete. Za sada on ostaje ovdje, s tim što ne isključuje mogućnost da možda karijeru nastavi negdje drugdje. Ako i to odluči, ja, kao njegov tata, ću ga podržati!

Zašto se odlučio za povijest? Supruga je ekonomistica, Vi genetičar.

– I moju su majku pitali, kad sam upisao biologiju, pa zar nije mogao nešto bolje. Tako i mene pitaju za Tina. Najbolje je da radi ono što voli. Rekao sam mu, radi šta voliš, samo radi najbolje što možeš. Samo živi svoje snove i to je sve.

Moja je politika jednostavna – mladima vratiti osmijeh na lice

Kakva je to nova generacija, vidite je kroz sina i kroz svoje studente?

– Odlični su. Jedino ograničenje koje imaju smo mi. Često im prenosimo naše strahove, stresove, predrasude… Oni su odlična generacija, zaslužili su najbolje. Nažalost, mi im ne dajemo najbolje, jer smo naslijedili nešto što nije dobro, a nismo se potrudili da to popravimo. Zbog generacije koja dolazi, možda i nakon njih, dao bih sve na svijetu da vide svoju budućnost ovdje. Oni su odlični, problem je što ih ne slušamo, problem je što ih zovemo samo kada nam trebaju, da lijepe plakate, glasaju… Bilo bi bolje da ih zovemo kad treba saslušati njihove potrebe, želje, da kažu šta treba uraditi da budu dobri i sretni ljudi. Moja politika je vrlo jednostavna – želim da sljedećim generacijama vratim osmijeh na lice.

 

(avaz)