Nisam sreo čovjeka koji na tako pošten ali ubitačno razoran način govori o instituciji koju nije ostavio a ne ogriješujući se o načela posla kojim se bavi

U organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tacno.net u subotu je u Jajcu u prepunoj dvorani Općine održana promocija knjige bosanskog franjevca, teologa i publiciste fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam“.

Nikola Vučić

Knjiga Kraljevstvo Božje i nacionalizam – Eseji – komentari – razgovori (2016.-2018.) sadrži izabrane tekstove koji su objavljivani u različitim tiskanim i digitalnim medijima.

O knjizi su, uz autora, govorili Edin Pobrić, Srđan Šušnica, Amer Bahtijar i Nikola Vučić.

Amer Bahtijar

Srđan Šušnica

Srđan Šušnica, kulturolog iz Banjaluke je između ostalog istakao: “Čitajući ovu knjigu i poznavajući Dragu Bojića, kojeg doživljavam kao malog čovjeka koji je velika ustava pred bujicom amorala koji dolazi, nacionalizma, uništenja ideje humanosti i jednakosti svih ljudi pod kapom Božjom, pitam se kako je Dragi u ovom svojevrsnom egzilu u Jajcu, koji je na neki način prognan, izolovan i pod stalnim pritiskom u svojoj zajednici. Ova knjiga je ubola u samu srž zla koje je okovalo bh. društvo, govori nam o veličini društvenog angažmana i Draginog djela – hrabrost je to i čin koji se ne može mjeriti ni sa čim.”

Edin Pobrić je, između ostalog, rekao da je ovo knjiga koja je obuhvatila u svom sadržaju najbitnije teme kako suvremenog svijeta, tako i Bosne i Hercegovine.

Edin Pobrić

“Drago Bojić razgovarajući s povijesti filozofije, sociologije, historiografije autentično, ne falsificirajući dekonstruirao je probleme odnosa pojedinca i kolektiva kroz prizmu vjere i države, obrazovanja, ljudskih i religijskih prava, zločina i odgovornosti”, istakao je Edin Pobrić. “Drago Bojić ne falsificira. Jedna od velikih tema u ovoj knjizi je o laži. Laž je danas postala dio nas. Falsifikat je postao dio nas. Navikli smo da nas lažu. Navikli smo da lažemo. Dok čitate ovu knjigu osjećate se čisto. Ne zato što je pisao svećenik nego neko ko je vrlo vodio računa da ništa ne falsificira.”

Drago Bojić je na kraju istakao: “Kad živite u velikim gradovima lakše je pisati o teškim i osjetljivim temama jer se tada ne morate susretati s ljudima koji se s vama ne slažu. U malom mjestu ti su ljudi stalno ispred vas. Oni sjede u klupama u crkvi, posjećujete ih po kućama… Vi se morate sresti lice u lice s ljudima koji se nikako ne slažu s vama, ili djelomično ne slažu s vama koji su izričito protiv vas, koji pod lažnim imenima po portalima i društvenim mrežama iznose užasavajuće neistine. Ja mislim da je i to dio života bilo kojeg čovjeka koji želi samostalno misliti i kritički se odnositi prema stvarima. Dino je večeras u jednom dijelu svog govora spomenuo da je vrlo važno da se jednostavno izađe iz sigurnosti zavjetrine i da se stane i pred takve ljude. Govorim to jer se plašim da je naše društvo posljednjih godina sve više postalo društvo straha, zastrašeno, ucjenjeno… Mnogi zbog toga upadaju u kompromiterstvo i oportunizam i tako gubimo vrlo važnu kritičku masu koja je potrebna svakom društvu. Ja sam ove tektsove pisao kao bosanski franjevac, kao svećenik i kao pripadnik hrvatskog naroda koji živi u državi Bosni i Hercegovini, koji baštini i evropsku i svjetsku civilizaciju, ono što mi danas podrazumijevamo pod humanističkim vrednostama a koji je svjestan svog mozaika naših identiteta i suprotstavljam se nijekanju bilo kojeg identiteta. O tome pišem u ovoj knjizi, kad je riječ o obrazovanju, velika je pogreška ako se pokušaju identiteti ljudima uskraćivati. Ali odlučno se suprotstavljam i dominaciji bilo kojeg identiteta, da se čovjeka svodi na katolika, na Hrvata, na Bošnjaka, muslimana, pravoslavca, Srbina…i da ga se tako svodeći dehumanizira, depersonalizira, desubjektivizira….”

Fra Drago Bojić

Iz pogovora Viktora Ivančića:

‘Ukoliko bih morao ukazati na jednu zajedničku nit koja se provlači kroz praktički sve – tematski iznimno široko postavljene – eseje, kritičke analize i javne nastupe Drage Bojića, bilo bi to upravo pregnantno inzistiranje na demobilizaciji društva. Na skidanju uniformi i odbacivanju oružja. Na gašenju borbenih strasti. Na isključivanju sirena za uzbunu. Na otkazivanju poslušnosti političkim i religijskim vojskovođama. Gotovo kompletan opus ovoga pisca, u svakom svom elementu, sadrži kao etičku konstantu jasan demobilizacijski zahtjev, artikuliran kroz nedvosmisleno upozorenje o pogubnosti poslijeratnog ratnog stanja i bespoštednu kritiku političkih, crkvenih i kulturnih elita čija je ambicija – u velikoj mjeri ostvarena – organizirati kompletno društvo po modelu vojne utvrde i opskrbiti ga mentalitetom kakav vlada u pograničnoj karauli. Ta upečatljiva intelektualna i moralna gesta toliko obilježava Bojićev javni rad da skoro može biti riječi o specifičnome autorskom pravcu, o nečemu poput – shvatimo li stvar u najširem smislu riječi – teologije razoružanja.’

(tacno.net)